Sally Rooney, “Intermezzo” (odlomak)
S engleskog preveo Danko Ješić
Čekajući račun, razgovaraju dok on odsutno jede posljednji komad meke masne focaccie. Tek tad je shvatio koliko je gladan. A onda, teške zavjese, ledena voda, svjetlost svijeća, sve to otvara apetit. Eto ga ponovo: uslovljavanje. Na drugoj strani stola ona pije vodu. Jedva primjetni pokreti mišića na bijelom vratu dok guta, a onda, spustivši čašu na sto: Šta ćeš sa psom?
O, bože, kaže Peter. Ne znam. Christine će ga čuvati do... ne znam dokad. Do sljedećeg petka, tako je rekla? Ili možda ponedjeljka. Morat ćemo smisliti nešto.
Tip se vraća s računom i Peter vadi karticu iz novčanika, insistirajući, pa unosi pin. Sad, nakon obroka, osjeća se bolje, opuštenije. Shvata napokon koliko je umoran. Uticaj njenog prisustva: smiruje mu živce. Primjećuje i druga osjećanja dok u maglovitoj toploti restorana čekaju da im tip donese kapute. Vjerovao je nekad da život mora voditi nečemu, da svi nerazriješeni sukobi i pitanja vode nekom velikom ispunjenju. Takva, začudo nikad ozbiljno preispitana uvjerenja, bila su temelj njegovog života i osobnosti. Iracionalna povezanost sa smislom. Sve je to okej, postavlja se pitanje da li je to prihvatljivo, i tako dalje. Ujutro ne bi mogao otići na posao da ne vjeruje kako nešto uvijek znači nešto drugo. Ali čemu sve to vodi? Kraju bez kraja. Čovjek pomaže Sylviji da obuče kaput dok Peter to posmatra. Sad je smireniji. Skloniji mirnijim osjećanjima. Uz koje uslove je život podnošljiv? Ona sigurno zna. Pitaj je. Nemoj.
Vani pada kiša, mokre ulice presijavaju se u krhotinama raspršenog svjetla farova, semafora i izloga. Prazne kutije od pizze bačene pored zida na suprotnoj strani, raspadaju se. Dopusti da te otpratim kući. Ona vezuje šal. Hvala ti. Hvata ga pod ruku. Njena nježna mala šaka neopisivo je laka. Prsti u prevojima njegove jakne. Jesi li bio kod Naomi? Kako je ona? Dobro. Aha. Ponovo hodaju prema Dame Streetu. Sviđa ti se. Da. Draga mi je, vrlo draga, izuzetno draga. Gotovo da želi, a istovremeno i ne želi, reći Sylviji šta se dogodilo, da je Naomi itd. Web‑stranica itd. Zašto? Da pokaže da je to u redu: njoj, drugima, njemu, nema razloga za brigu. Današnje veze. Ili možda, obrnuto, izvući koju trunku sažaljenja. Seksualno poniženje, možda pomalo uzbudljivo. Ona ponovo pita o situaciji s Naominim stanom. Vlasnici zgrade nabavili su sudski nalog prije pandemije, pa je prethodnim stanarima naloženo da napuste posjed. Što su oni iz drugih razloga već bili učinili, niko od njih nije ostao tamo. Zakonski to ne važi za sadašnje stanare, Sylvia se slaže, a opet. Ko će ih zaustaviti. Uvijek postoji mogućnost. Policajci pogledaju dokumentaciju, tačnu adresu i samo im dopuste da nastave. Ne mogu misliti o tome. Ali ako počneš dokazivati nevaženje tog naloga, pravnih dokumenata itd., samo ćeš im dati dodatne razloge da nabave novi: onda si stvarno najebao. S obzirom na to da, što niko i ne poriče, stanuju nezakonito. Bolje je šutjeti i nadati se da će vlasnici zaboraviti. Koliko je zgrada u njihovom vlasništvu sad ionako prazno, vjerovatno ni oni ne znaju, krvopije. To je razgovor koji su on i Sylvia već mnogo puta vodili – i ovaj put su, kao i uvijek, ad idem. Što bi i inače bili, čisto s ideološkog stajališta, jer su oboje punopravni članovi istog udruženja stanara, a Sylvia je čak predsjednica jednog od radnih tijela. To što Peter održava seksualni i ujedno prikriveno financijski odnos, već osam mjeseci, s članicom konkretne protuzakonite stambene zajednice, s pravno‑filozofskog, socio‑političkog gledišta potpuno je nevažno. Ocu nikad nije ispričao za nju, naprimjer, čak ni kad ga je ovaj pitao. Ne, nemam nikoga trenutno, rekao je. Pomisao da se oni upoznaju: suviše grozna. Ne. Mogao mu je reći da ima nekoga; ništa ozbiljno, samo djevojka s kojom se viđam. Šta bi se time promijenilo? Doslovno ništa. Zašto onda razmišlja o tome? Zašto osjeća to žaljenje i prema kome? Prema ocu, sebi? Besmisleno. Depresivan je čak i kad pomisli na to. I u principu je depresivan, vjerovatno. Misli su nemirne i bučne gotovo uvijek, a kad utihnu, jezivo turobne. Možda mentalno nije u redu. Možda nikad nije bio. Mala laka ruka na njegovoj, bez težine.
Nikad ga nisam istinski upoznao, kaže on. Izvini. Samo razmišljam. Tužno je to.
Ona ga ovlašno pogleda. Sve joj je jasno. Duboko u njoj skriveno je razumijevanje. Znam na šta misliš, kaže mu. Ali jesi ga poznavao. Iz torbe vadi mali pravougaoni paketić u najlonskom omotu. Pakovanje maramica. Zaboga, je l’ on to plače? U George Streetu? Svako bi ga mogao vidjeti. I hoće, vjerovatno. Kako život, Petere, još si u advokatskim vodama, vidio sam ti ime u novinama nedavno, svaka čast. Tiho prihvata bijelu kvadratnu maramicu osmjehujući se, briše lice, kaže samo: Hm. Hoda pored njega istom brzinom, uvijek. Volio te je, kaže mu. Nije znao ništa o meni, Sylvia. Bili smo alergični jedan na drugoga. Nikad u životu nismo istinski razgovarali. Presavija maramicu i stavlja je u džep. Ah, preozbiljno shvataš razgovore, kaže ona. Život se ne sastoji samo od razgovora, znaš. Gleda je dok ga ona ponovo hvata pod ruku. Zagonetna opaska, šta to znači? Ona se smije. Tad je ljepša. Ali na šta je mislila: život se ne sastoji samo od razgovora? Možda na sve žrtve koje činimo zbog ljubavi. Vađenje školskih uniformi iz sušilice srijedom uvečer, Ivanove male bordo trenirke i Peterove košulje i pantalona, vrelih, pucketavih od statičkog elektriciteta. A ujutro grijanje mlijeka na šporetu. Sada, kraj Sylvije u Stephen Streetu, udiše ispušni miris automobila i tamni noćni zrak. Utješno na neki način. Sve u vezi s njenim prisustvom je tako. A zašto. Zna zašto, ne zna, ne želi znati zna li ili ne zna. Onda je to utjeha dugog druženja. Daje mu prostor da u miru napokon shvati koliko je umoran, koliko depresivan. Možda bi bilo bolje da je ostao kod Naomi, napušio se i igrao Call of Duty s njenim cimerima, pijući tablete da bi zaspao. Ovako, ako prihvati utjehu, mora prihvatiti i da mu je potrebna. Jer mu je otac, s kojim nikad nije bio naročito blizak, umro u šezdesetim nakon pet godina liječenja od raka. Mogućnost, nekad očekivana, toliko je odgađana da je počeo misliti da nikad neće doći, sve dok nije došla. Peter je bio nekako neoprostivo nepripremljen za taj očekivani događaj. Nekako je iznenada postao glava porodice koja je istovremeno prestala postojati.
