Hala Alyan, „Kuće soli“ (odlomak)
S engleskog prevela Stanislava Bosiljčić
SALMA
Nablus, mart 1963.
Kada je Salma pogledala u šoljicu kafe svoje kćerke, odmah je znala da će morati slagati. Alija je ostavila mrlju od karmina koraljne boje na rubu. Šoljica je od slonovače, zamršene spirale i krivulje s vanjske strane obojene su u plavo, tanka pukotina vijuga niz jednu stranu. Šoljica pripada novijem setu kupljenom ovdje, u Nablusu, kada su Salma i njen muž, Husam, stigli prije skoro petnaest godina. Bila je to prva stvar koju je kupila, prolazeći kroz pijacu u nepoznatom gradu.
Na štandu na kojem su visili kaputi i ćilimi od kamilje dlake, Salma je uočila ovaj set za kafu, dvanaest šoljica naslaganih pored ibrika s tankim grlićem. Stajale su na srebrnoj tacni. Zbog tacne je Salma zastala, trouglasta šara je bila toliko slična onoj koju joj je poklonila majka kada se tek udala. Ali više je nije bilo, stare tacne i seta šoljica, zajedno s mnogim stvarima koje su im pripadale, haljinama, namještajem od oraha i Husamovim knjigama. Sve je ostalo u onoj vili boje oguljene breskve, koja je bila njihov dom.
Salma je viknula kada je vidjela tacnu, pokazala je prodavaču. Odbio je da je proda bez seta za kafu, pa je uzela sve, vraćajući se kući s velikim svežnjem umotanim u novine. To je bilo njeno prvo zadovoljstvo u Nablusu.
* * *
Tokom godina je iznosila tacnu u istom aranžmanu, ibrik u sredini, šoljice koje ga okružuju poput latica. Dva puta mjesečno kućna pomoćnica nosi tacnu i ostalu srebrninu na verandu i pažljivo je maže sirćetom. Nije izgubila svoj sjaj.
Šoljice su, međutim, prilično dotrajale. Stotinama puta je Salma stavljala tanjirić na rub i okretala šoljicu naopako, čekajući da se talog kafe osuši. Najviše voli sačekati deset minuta, ali često se zaokupira gostima i sjeti se tek mnogo kasnije uz užurbano: Oh! I šoljica bi se onda ispravila, ostaci kafe bi ostavljali isušene, zrnaste pruge koje su mrljale porcelan u izblijedjelu nijansu smeđe.
Ovog puta Salma jedva može izdržati uobičajenih deset minuta. Sluša kako žene raspravljaju o vremenu i o tome da li će se vrućina zadržati do sutrašnjeg vjenčanja. Održat će se u banket sali obližnjeg hotela, onoga koji je ugostio velikodostojnike i gradonačelnike, a jedanput čak i filmsku zvijezdu, pedesetih godina. Svilene mašne su već zavezane na naslone stolica; male svijeće poredane u lukove oko tanjira čekaju na plamen. Kada se upale, izgledat će poput sazviježđa. Salma je ovo već isprobala, ona i konsijerž su kružili oko stolova i približavali vrhove šibica do fitilja. Konsijerž je prigušio svjetla, i efekat, usijan i predivan, zagrijao je Salmu.
„Bacite svijeće. Naručit ću nove”, rekla je konsijeržu, svjesna da je on gleda, svjesna zavidnog strahopoštovanja. Ekstravagantnost. Ali to je bila Alija, Alija koja se udaje, ne treba žaliti ni paru. Bez pocrnjelih svijeća s jadnim fitiljem po postavljenim stolovima.
S Vidad je bilo drugačije. Prije deset godina, Salma je tiho sjedila tokom ceremonije vjenčanja svog najstarijeg djeteta, jadnog okupljanja u džamiji, snažnog mirisa insensa oko njih. Kada je imam proučio Fatihu, Vidad je zaplakala. Otac joj je umro tri mjeseca ranije. Umiranje je trajalo godinama. Salma bi sjela pored njega nakon sabah-namaza i slušala škripanje koje bi pluća stvarala dok je uvlačio vazduh i ispuštao ga. Prvo svjetlo dana bi polako ispunjavalo njihovu sobu. Salma se u tim trenucima obraćala direktno Bogu, na način koji se njoj činio besramnim. Tražila je da joj muž živi. Znala je da je to sebično, znala da njegov život s svojim morfijem i krvavim maramicama nije bio onaj koji je on priželjkivao.
Više od jednom bi u noći uzviknuo: Uzeli su mi dom, uzeli su mi pluća. Ubijte me, ubijte me. Husam je čvrsto vjerovao da je njegova bolest bila povezana s okupacijom Jafe, grada s kućom boje breskve, koji su ostavili za sobom.
(...)
Nije da joj je Alija najdraže dijete. Sva njena djeca su dragocjena; ona su njen sjaj. Više je to što je Salma oduvijek osjećala privlačnost ka njoj, privlačenje nježno i uporno poput niti paučine. Alija je dijete rata. Imala je jedva tri godine kada je izraelska vojska nagrnula na ulice Jafe, tenkovi su rušili pijacu, vojnici izvlačili napola uspavane muškarce iz njihovih domova. Rodit će se nova nacija, izjavili su. Salmina i Husamova vila bila je smještena na vrhu malog brda koje je gledalo na more, s voćnjacima narandži koji su ispod bili povezani u pojase.
U roku od nekoliko dana su uništeni voćnjaci, drveni stubovi su zabodeni u zemlju, pulpa je curila iz smrskanog, oguljenog voća. Alija je zaplakala, ali ne na zvuk pucnjave, nego na miris zgnječenih narandži, tražeći kriške voća. Do tada su muškarci koji su radili na njihovim voćnjacima otišli, većina je iščezla, neki s mecima ugniježđenim u lobanjama. Husam je isprva odbijao da ode, tresući šakom ka kopnu i moru ispred njihovih prozora, pogled koji ih je mamio kao još jedna prostorija.
„Idite vi”, rekao joj je, „idite kod tvojih amidža u Nablus. Odvedi djecu.“ Kumila je i kumila, ali nije htio maknuti. Tek kada su u njihove voćnjake bacili zapaljene krpe, tupo joj je rekao da ih sve spakuje. Stajali su na verandi dok su djeca spavala, gledali kako se vatra širi po njihovoj zemlji i slušali prigušene uzvike. Miris spaljenih narandži je dopirao i do njih; spržene i slatke.
Samo je Alija spominjala Jafu nakon što su stigli u Nablus s netaktičnošću onih koji su zaista mladi. Tražila je štapiće od sladića koje bi joj davali prodavači, lutke iz svoje stare sobe. Plakala je na gromoglasan zvuk automobila koji vijugaju kroz pijacu Nablusa. Izgledalo je da Mustafu i Vidad boli kada je Alija govorila o ovim stvarima, gledajući u Husama da vide da li je on čuo. Njihov otac je u Nablusu bio transformisano biće, neveseo i naprasit. Više nije ispuštao zvukove režanja kada je bio gladan, imitirajući lava ili medvjeda, sve dok se oni ne bi zakikotali. Nije im više tražio da stoje uspravno i recituju poeziju Hafiza Ibrahima, poprimajući lažnu stroguću kada bi zamucali.
