Svjetovi priča koje ne miruju
Saša Stanišić, Hej, hej, hej, taksi!, ilustrovala Katja Spitzer
PIŠE: Sanita Delić
Hej, hej, hej, taksi! jednako očarava djecu, koja svijet otkrivaju prvi put, i odrasle, koji ga ponovo sagledavaju svježim očima čiste radoznalosti i iskrenog interesovanja za stvarno i zamišljeno.
Od davnina je pripovijedanje, naročito ono pred spavanje, bilo način da se dnevna razdvojenost između roditelja i djeteta ublaži, da se stvori vrijeme za bliskost i dijeljenje zajedničkog trenutka. Pored toga, u knjizi Saše Stanišića Hej, hej, hej, taksi! priče imaju jasan cilj, a to je, kako i sam autor u „Predgrađu“ kaže, oraspoložiti sina, dobro ga zbuniti, motivisati ga da se uključi u pripovijedanje, zajedno stvoriti slike za iskustva koja ga zaokupljuju – strah, hrabrost, prkos, gubitak, drugarstvo, pravda.
Ilustracije Katje Spitzer prate taj proces učenja i rasta, čas sramežljivo na rubovima, čas smjelo preko cijelih stranica. Jarke boje i razigran stil nadovezuju se na energiju teksta, dok likovi gotovo prkose gravitaciji i unose dozu humora. Takvo vizuelno pripovijedanje i jednostavna rječitost bude maštu i želju za otkrivanjem svijeta u kom se priče neprestano iznova rađaju.
U neobičnom svijetu čarobnog taksija, koji može putovati kroz prošlost i budućnost, pravila gotovo da ne postoje. Priče su zabavne, pomalo haotične, ali svakako skladne. Često ostaju nedovršene, pa se usred borbe sa zmajem, naprimjer, vraćamo gusarima koji više vole mir i čaj nego pustolovine i blago. Kada se sve spoji, nastaje vesela zbrka koja ne mora biti savršena da bi imala smisla. Upravo ova vraćanja na prekinute avanture održavaju dječiju pažnju i jačaju pamćenje kroz prisjećanje, ali i zamišljanje rješenja, dok ritmičan jezik uvodi nove, šarolike teme u trijumfu konačnog susreta oca i sina.
Iščekivanje novih pustolovina iz čarobnog taksija koji se kreće munjevito, žusžusžustro i leopardalno, iznova šaljući oca na put i vraćajući ga kući, dovodi do toga da se često očevo odsustvo potencijalno opravdava u očima djeteta, koje možda i ne razumije razlog njegovog odlaska. Time se strpljenje boji ljubavlju i istrajnošću, a knjiga zaokružuje terminima odlazak-pustolovina-povratak, što evocira mitske herojske obrasce kakve nalazimo u epovima. Svaka priča se zaključuje obećanjem oca-heroja da će se opet vratiti, naravno vratiti nazad tebi, što i jeste najmoćnija poruka koja se ponavlja dok je svi dobro ne zapamtimo. Autor spaja svakodnevno i fantastično na način koji potvrđuje dječiju maštu kao smislenu i važnu. Jezik oponaša tok dječje misli: nestalan, impulsivan, radoznao… ali i ispunjen strahom od neočekivanih situacija.
Kroz kombinovanje slikovnih i verbalnih elemenata, knjiga implicitno akcentuje i ohrabruje kritičko sagledavanje poruka i vrijednosti, koje komunicira kroz naizgled jednostavne, svakodnevne teme. Njihova objašnjenja nikad nisu banalna, već su predstavljena kroz živopisne primjere. Tako autor ne govori o važnosti individualnosti, već kroz kratkovratu žirafu pjeva o tome kako je biti drugačiji; ne objašnjava brigu o biljkama, nego kroz bubamaru i đurđevak pokazuje zašto ne treba gaziti cvijeće; o lovu priča kroz životinje iz šumskog vrtića koje čitaju strašne priče o lovcima. Nakon pustolovina s robotima, zmajevima, divovima i gusarima, autor nas podsjeća i na ljepotu jednostavnih trenutaka poput ležanja u travi i gledanja u nebo, na činjenicu da ne moramo uvijek biti hrabri, te da tamo negdje postoji i jedna junakinja koja više ne želi da bude junakinja, jer super je pomagati. Ali je super i kad tebi neko pomaže.
Hej, hej, hej, taksi! jednako očarava djecu, koja svijet otkrivaju prvi put, i odrasle, koji ga ponovo sagledavaju svježim očima čiste radoznalosti i iskrenog interesovanja za stvarno i zamišljeno. U tom prožimanju realnog i fantastičnog nastaju čudesni svjetovi koji ističu vrijednost emocije i kreativnosti kroz implicitne lekcije na planu kognitivnog, emocionalnog i društvenog razvoja, tj. sposobnosti djece da razumiju, izraze se i shvate svijet oko sebe i u sebi.
