SRĐAN GAVRILOVIĆ: Pisci su nekad rušili diktatore, danas idu za lajkovima i angažmanom

Srđan Gavrilović u svom novom romanu Ovjerena kopija istražuje teme emigracije i identiteta u novom gradu. Radnja smještena u Leipzig spaja dokumentarno i poetsko, lično i univerzalno, svakodnevno i traumatično. Roman postavlja važna pitanja o odnosu stvarnosti i fikcije, ali i pokazuje koliko su porozne granice žanra. U razgovoru za book-by-book, autor govori o pisanju ovog romana, iskustvu preseljenja i o tome može li književnost biti istinski prostor slobode i otpora.

RAZGOVARALA: Ivana Golijanin

U romanu opisuješ dolazak Leipzig na tromjesečni probni rad u kuhinji, osluškuješ ritam kolektiva, rješavaš birokratske prepreke, i tako dalje. Hrana u romanu postaje i sredstvo pukog preživljavanja, ali i estetska kategorija. Pišeš o jelima na tragu visoke gastronomije, o fensi tanjirima i o tome kako ćeš ukrašavanje jela morati usavršiti. Jesi li namjerno gradio taj kontrast i zašto je hrana uopšte važan motiv i sasvim sigurno narativno vezivno tkivo romana? Zašto je kuhinja inkarnacija pakla i bojno polje ega?

Kontrast između hrane kao sredstva preživljavanja i kao estetske kategorije namjerno je građen. Htio sam pokazati raspon značenja. Od najbazičnije potrebe, gladi i fizičkog opstanka (kao danas u Gazi), sve do sofisticiranih formi koje zadovoljavaju oko, ukus i društveni status. U romanu, hrana postaje metafora života u novom okruženju, ona je kroz poglavlja stalno prisutna, ali se njeno značenje mijenja zavisno od konteksta i odnosa među likovima. Kuhinja je, s druge strane, idealno mjesto za kadriranje dinamike kolektiva, ujedno i fleksibilnosti pojedinca na nivou timskoga rada. Ko je proveo makar jednu smjenu u profesionalnoj kuhinji restorana, mogao je zaključiti zašto ona funkcionira kao inkarnacija pakla. U njoj vladaju jasni zakoni i surova, gotovo vojnička hijerarhija. Ogroman pritisak, stres i neprestana žurba su konstanta. Jedna greška može izazvati lančanu reakciju i urušiti sistem; dodatno podignuti temperaturu „pakla“. Svačiji ego se tu testira, sudara i nastoji nametnuti. U tom prostoru se prelamaju ambicije i borba za priznanje da si izdržao još jedan dan.

Nadređeni Lars se mučio pri pravilnom izgovoru imena naratora. Previše suglasnika, nezgodno je, govori on i u tom trenutku mu skraćuje ime u „John“. Simbolizira li ta sugestivna promjena možda jedno opšte iskustvo integracije?

U tome se ogleda pristajanje na igru integracije. Iz ličnog iskustva mogu spomenuti da su imena mojih rođaka u Italiji bila prilagođena jeziku njihovih gazdi i zaposlenika. Na poslu su bili jedna osoba, kod kuće druga. Kada ti neko skrati ili promijeni ime, ili to učiniš sam, to je ujedno i gubitak jednog dijela identiteta, ali i pragmatičan način da olakšaš komunikaciju. U toj gesti se vidi spremnost da se preoblikuješ, čak i iznova izmisliš. Ime postaje simbol tog pregovaranja između starog i novog ja, između jezika iz kojeg dolaziš i jezika u koji ulaziš. Taj kompromis nikad nije bezbolan, ali često je nužan.

Tvoj protagonist – očito uvelike autobiografski – jeste emigrant, pisac u blokadi, radnik u kuhinji, podijeljen između gradova i identiteta. Kako si uspio balansirati između autobiografskog i fikcijskog? Koliko ti je bilo važno zadržati taj kontrast – da se u jednoj rečenici može osjetiti i dokumentarnost hronike i određen poetski naboj? Postoji li granica koju ne prelaziš kada pišeš o vlastitom životu?

U jednom trenutku sam shvatio da mi je fokus na tom balansu izgubljen, rekao bih čak i nebitan. Roman sam nakon dvije zbirke priča osjećao kao prostor slobode, pučinu gdje mogu da slobodno kraulam. Kad pišem autobiografski, ne zanima me gola faktografija, nego ono što je skriveno iza nje. Dakle, emocija, atmosfera i trenutak koji nadilazi puku hroniku. Fikcija mi omogućava da proširim i produbim iskustvo, učinim ga univerzalnijim, a ono intimno da preoblikujem u nešto što može imati smisla i za druge. Zadržavanje kontrasta između dokumentarnog i poetskog mi je važno jer vjerujem da se u tom rasponu prepoznaje moj glas. Volim kada rečenica nosi težinu stvarnosti, a istovremeno zadržava ljepotu ili ritam koji je bliži poeziji. Ipak, neka granica postoji. Pazim da tekst ne postane ispovijed u doslovnom smislu. Intima mora biti transformisana, propuštena kroz filter jezika i strukture. Ne pišem da bih reproducirao vlastiti život, nego da bih od njega napravio materijal za književnost.

Dio tog intimnog u romanu su sjećanja glavnog junaka na majčinu bolest, koja prodiru kroz prizore naratorove svakodnevnice − na više mjesta iznenada prelaziš iz opisa sadašnjosti u prošlost. Pišeš: Prošlo vrijeme činilo se mekšim od sadašnjosti. Svejedno, tamo se nije moglo dugo ostati. Kako si odabrao te pukotine u vremenu, instinktivno ili planski?

Smatram da smo svi opsjednuti prošlošću i prožeti traumom. Oba motiva prodiru u naratorovu svakodnevicu i ometaju je svojim prisustvom. Njihovo sidro je duboko uronjeno u blato stagnacije koje se proteže kao jedan pust, nepregledan teren u vidokrugu naratora. On pokušava nastaviti svoj život nakon serije ličnih neuspjeha i poraza, ali biva opkoljen sjenkama traumatičnih događaja. Kad intenzivna smjena u kuhinji završi, vraća se civilnom životu gdje je stvarnost jednako neumoljiva. Bolest i smrt roditelja, samoća, odlazak djevojke − prizma je kroz koju posmatra svijet. Digresije su moji omiljeni mehanizmi u tekstu, one dolaze instinktivno i razaraju linearnost priče.

Roman otvara slika spomenika Bitke naroda i rečenica Gott mit uns. Leipzig se u naratorovoj svijesti pojavljuje kao predimenzioniran i distopijski, i često se u opisima zadržavaš na toj istorijskoj razini − DDR-ovska arhitektura, hladnoratovski tragovi. Koliko i zašto su ove instance bitne za samu atmosferu, jesu li one nekakva preslika unutrašnjeg doživljaja, odraz emocija?

Osoba sam koja manično voli filmove, posebno one u kojima grad igra glavnu ulogu. Neki od njih su „Manhattan“ ili „Lost in Translation“. Otuda i potreba da Leipzig postavim kao aktivnog sudionika priče; silu koja ima snažno prisustvo za naratora. Taj osjećaj predimenzioniranosti i distopijskog pejzaža važan je jer odražava i unutrašnje stanje protagonista. Osjećaj otuđenosti, nesigurnosti i potrage za uporištem u novom prostoru preslikavaju se na gradski pejzaž i hladnu paletu ostavštine DDR-a. Ostali toposi, u kojima se protagonist kreće na jednodnevnim izletima, su ekstenzija gravitacije koju je Leipzig već postavio. Oni ne donose oslobođenje u klasičnom smislu, već su traženje orijentira, smisla i privremenog predaha od surovog ritma kuhinje. Slično je bilo i u Nemoj ići u Anderlecht. To i jedan od razloga zašto sam roman nazvao Ovjerena kopija. Dodao bih još i da godišnja doba diktiraju ritam i raspoloženja poglavlja. Roman diše u skladu s kosmičkim kalendarom. Svaka promjena u prirodi priziva promjenu u likovima.

Iskustvo izmještenosti je svojstveno tvojoj književnosti, a to ne izostaje ni ovdje. Emigrirao sam opet, ovaj put preko bliže ograde. Sada sam bio posve sâm, bačen na uvijek gladno tržište rada., kaže narator. Da li Evropa još uvijek može ponuditi „bolji život“ ili danas, uzevši u obzir sve tragedije – genocid, prisilne migracije, inflaciju, uspon fašističkih načela – ili ne postoji više nijedno mjesto na svijetu koje može ponuditi bolji život?

Uskoro će devet godina otkako živim „vani“. Ne znam koliko me to iskustvo oplemenilo, a koliko unazadilo. Ono što zasigurno znam jeste da mi je donijelo jedan sloj lucidnosti, ali i gorčine. Shvatio sam da „bolji život“ nije nužno geografska kategorija, već stanje duha i okolnosti. Evropa, sa svim svojim mitovima o prosperitetu i stabilnosti, pokazuje i svoje drugo lice; iscrpljenost i rastuće netrpeljivosti. Dobar presjek stanja su ovogodišnji izbori u Njemačkoj. Kada dolaziš iz konteksta obilježenog ratom, tranzicijom i stalnim krizama, prirodno je vjerovati da ćeš preko bliže ograde pronaći pravedniji sistem. S vremenom shvatiš da se i taj sistem urušava, da ga pogađaju vlastite bolesti i tragedije. U tom smislu, više ne postoji sigurno mjesto. Postoji samo stalno pregovaranje s nesigurnošću, stalno traženje vlastitog prostora u svijetu koji se mijenja brže nego što mi možemo da se adaptiramo.

Rekao si da iskustvo života „vani“ donosi i lucidnost i gorčinu. Može li se reći da nas egzil istovremeno odvaja od doma, ali i uranja u nove oblike otuđenja? Šta ti se čini težim: nositi se s prošlošću ili s prazninom koju stvara izmještenost?

Ne znam, sve djeluje kao granično stanje: povremeni napadi čežnje za domom, prijateljima i krajolikom koji me uveliko odredio. Nakon „otrežnjenja“ nadiru slike zbog kojih sam otišao i zbog kojih se ne mogu vratiti kući. Prošlost ne prestaje, a sadašnjost ne uspijeva da se uhvati za nešto čvrsto. U egzilu si stalno između; među tuđim jezicima, pravilima, ljudima, pa ti se čini da si izgubio korijen. Kad se vratiš, vidiš da si izgubio i dom. Zimus sam iz albuma izvadio grupnu fotografiju iz osnovne škole. Četiri odjeljenja, oko sto dvadeset glava pred vratima puberteta. Shvatio sam da je šezdeset posto njih negdje vani, a neki više nisu među živima. Također, odavno me proganja jedna misao, a to je da nemam ništa utješno reći svojoj generaciji.

Roman ima izrazitu dokumentarno-intimnu notu, gotovo poput dnevnika u realnom vremenu. Koliko je taj osjećaj „autentičnog prisustva“ rezultat svjesnog književnog postupka, a koliko spontanog bilježenja trenutka?

Nisam fan forme dnevnika, osim kada prelazi u sferu autofikcijskog i romanesknog narativa. Lični zapis se prirodno razvija u pripovijest, koja traži drugačiji kostur. Rekao bih da je moj roman nastao na raskršću svijesti. Pisao sam impulsivno i s namjerom da se ne držim bilo kakvih pravila, već da oblikujem tekst sirovo i nesputano. Tek sam u procesu uređivanja postajao svjestan da ta neposrednost nosi određenu težinu i da upravo ona „možda“ stvara dojam autentičnog prisustva.

Dionice romana često protiču kao filmski kadar – od opisa gradova, ulica, kuhinje i prostora kojim obitavaš – je li bilo teško snažno vizuelne slike prebaciti u jezik, izgraditi ih ponovo u jeziku i sačuvati sve što si osjetio u određenom trenutku?

Nemam problem s prebacivanjem vizuelnog u jezik. Moj problem su slike koje izmiču oku, jer uvijek nastojim prikazati i ono što nije prisutno u kadru. Zato mi je važno da čitatelj u pasusima prođe kroz špalir emocija. Nekad je to uspješno izvedeno, nekad nije. Pokušaji se nagomilavaju sve dok se „istina života“ ne izbljuva napolje. Tu je više estetske rasipnosti nego ekonomije izraza, ali barem je ostvarena „mutna tačka“, u kojoj se improvizacija sudara s kontrolom teksta.

Likovi sestre, bivše djevojke, prijatelja iz prošlosti – svi oni ulaze u roman radije kao živi podsjetnici na nedovršenosti, a ne kao instance koje mogu ponuditi odgovore ili rješenja. Govoreći o tome, radnja romana nije uspostavljena linearno s jasnim raspletom, nego kao fragmentirani niz unutrašnjih monologa. Tako se roman ustvari ne dovršava, u onom klasičnom smislu, nema iskupljenja, a ni ispunjenja. Odakle ideja za takav pristup i misliš li da roman može odbiti čitatelje zbog svoje nekonvencionalnosti?

Katarzični krajevi su za mene znak autorske nemoći da se izbjegne utješno. Draži su mi oni beznadni, kao u filmovima Kena Loacha. Nema oslobađanja, nema novog početka. Postoji samo olovna realnost ugaženih ljudi. Život ne stavlja tačku na svaku nevolju i trauma ne dolazi sa savršeno upakovanom moralnom poukom. To je zadatak self-help literature koja u vremenu Instagram sadržaja polako posrće i biva zamijenjena predavanjima raznih duhovnih vođa. Ne želim zvučati nadmeno, ali roman sam napisao isključivo za sebe. On je u konačnici još jedan moj ego trip. Dokaz koliko daleko možemo gurnuti taštinu zarad umjetnosti, i obrnuto. Nadam se da će onaj ko bude čitao roman biti u fazonu − good value for money.

Zagledajući po izlozima knjižara, bilo mi je jasno da sam odavno samo čitalac. Moj bljesak na domaćoj sceni davno je utihnuo. Drugi su žurili da se zadrže pod lumenom publike, pisali posvećeno ili štancali knjige., pišeš. Godinama si odlagao završetak rukopisa. Zašto?

Prava istina je da sam prvi draft rukopisa napisao za manje od šest mjeseci. Sjeo sam i posvećeno radio i možda prvi put osjetio šta znači pisati predano. Tekst sam imao rasparčan u masi nepovezanih skica, onda sam polako hvatao zamah. Znao sam gdje ga želim odvesti i nisam se prepuštao životnim hedonizmima koji bi me svakako usporili. Također je istina da je između posljednje knjige i ove bilo nejasno šta će se desiti, upravo iz razloga jer sam se i sâm bolje osjećao kao čitalac, nego kao pisac.

Šta misliš o ovom „štancanju knjiga“? I sama se često uhvatim u istom razmišljanju – da pojedinci zaista „štancaju“ knjige kako bi ostali relevantni, „na površini“, kako ih ne bismo zaboravili, ali je često kvalitet tih djela upitan, ili uopšte nije – radi se o knjigama koje su često loše strukturirane, bez jasne ideje, i tako dalje.

Sve je stvar nivoa, i ukusa. Pisci su nekad rušili diktatore, danas idu za lajkovima i angažmanom. Ne osuđujem ih, takva su vremena. Spremni smo na sve da ostanemo u spotlightu zarad privremenog sjaja. Kao bivši student biznis marketinga, mogu da kažem da je presudno igrati, tačnije, naučiti igru samopromocije. Mnogo je odličnih romana iz regije zasluženo nagrađeno i rasprodano u hiljade primjeraka. Mnogi su nezasluženo prošli ispod radara. Treća kategorija, onih ispodprosječnih, agresivnim marketingom se jednako probila do čitatelja, što pokazuje koliko je publika često spremna prihvatiti ono što joj se podvali. Talent i kvaliteta teksta nisu dovoljni, presudno je znati kako „gerilski“ privući pažnju i nametnuti svoje ime, čak i ako sadržaj nije revolucionaran.

Da li je književnost još uvijek relevantan oblik otpora ili je postala tek kulturni rekvizit? Šta očekuješ od književnosti koju pišeš, ali i one koju čitaš?

Književnost ne može promijeniti svijet. Može samo poput morfija olakšati njegovu neminovnu smrt i kraj. Jedini relevantan oblik otpora je militantni aktivizam, jer samo on udara u samu strukturu moći i proizvodi stvarne posljedice. Od svoje književnosti ne očekujem ništa drugo nego da zabavi čitatelja i učini mu svakodnevnicu malo manje anksioznom. Ona koju čitam mi daje jednak učinak i razgrađuje moj nihilizam.