ELIF ȘAFAK: Zadivljujuća svjetlost tvog vlastitog bića!
U znak sjećanja na trideset treću godišnjicu paljenja sarajevske Vijećnice, prenosimo tekst Buybookove najčitanije autorice, britansko-turske nagrađivane spisateljice i društvene aktivistice Elif Șafak s njenog Substack naloga Unmapped Storylands.
Osvrćući se na stradanje biblioteka i uništavanje knjiga u Sarajevu, Șafak piše o pošastima ratova, o nasilju, dehumanizaciji i kulturocidu, naglašavajući važnost očuvanja kulture, kolektivnog pamćenja i čovječnosti, dok kroz Hafizove stihove podsjeća na hrabre ljude čija imena ne smijemo zaboraviti.
PIŠE: Elif Șafak
TEKST PREVELA I UREDILA: Ida Hamidović
Aida...
Ljeto je i želim pisati o tebi. Nikada se nismo upoznale, ali ti si mi sestra prirasla srcu. Prevazilazeći granice prostora i vremena, želim da ljudi pamte tvoje ime: Aida.
Prošle su trideset tri godine otkako je 1992. počela opsada Sarajeva, donoseći neopisivu patnju i ono što će učenjaci jednog dana opisati kao „najveći pojedinačni čin spaljivanja knjiga u historiji“.
Svaki rat je stravična i goruća lekcija koja nas uči da moramo zaustaviti ludilo nasilja i dehumanizacije, a ipak je nikada ne naučimo.
Ratovi ne samo da ranjavaju, sakate i ubijaju hiljade nevinih ljudi, izazivajući beskrajne tragedije i traume koje zacjeljuju generacijama, već ujedno uništavaju i prirodu i kulturu u ogromnim razmjerima.
Drveće, voda, zemlja… sve pati usred besmislenog nasilja. I oni bivaju sravnjeni, zatrovani, spaljeni. Isto tako i biblioteke, pismenost i književnost. I oni su nemilosrdno na meti fanatika. Jer, ekstremisti isuviše dobro znaju da, kako bi istrijebili jednu zajednicu i zatrli nadu, moraju ciljati i njene priče, pjesme i balade. Sjećanja. Zato uvijek spaljuju knjige – zajedno s ljudskim bićima.
Gazi Husrev-begova biblioteka, smještena u starom dijelu Sarajeva, osnovana je 1537. godine. To je mjesto žila kucavica kolektivnog pamćenja i identiteta. Tu se brižljivo čuvaju hiljade godina historije. Kada je počeo rat, pod njenim krovom nalazilo se više od 100.000 rukopisa. Svaki od njih je dragocjen, jedinstven. Svi su morali biti spašeni od bombi, metaka i mržnje. Mnogo kasnije, prisjećajući se tih užasnih dana, direktor biblioteke dr. Mustafa Jahić izgovorio je ove dirljive riječi: „Spašavanje dokumenata civilizacije, po mom mišljenju, jednako je spašavanju ljudskih života. Knjige su naša prošlost, naši korijeni. Bez prošlosti nemamo ni sadašnjosti ni budućnosti.“
I upravo su to bibliotekari tada učinili, počeli su prenositi rukopise širom grada, prebacujući ih iz jednog skrovišta u drugo. Radili su to pod snajperskom vatrom i neprekidnim granatiranjem, rizikujući vlastite živote. Bez ikakve opreme za transport knjiga, koristili su sve što su mogli pronaći, čak i stare kutije od banana.
Zatvaram oči i mislim na jednu od tih knjiga: zbirku poezije velikog perzijskog pjesnika Hafiza – iluminirani rukopis čije su stranice predivno oslikane i pozlaćene, artefakt izuzetne ljepote, dubine i mudrosti, žurno ubačen u kutiju i munjevito prenošen s jednog mjesta na drugo, dok svuda unaokolo i dalje padaju bombe, a meci fijuču.
Istog onog Hafiza koji je napisao:
Volio bih da ti mogu pokazati,
Kada si usamljen ili u mraku,
Zadivljujuću svjetlost
Tvog vlastitog bića!
A zatim je tu bila Aida Buturović… Vjerovatno svaki bibliotekar na svijetu zna za njeno ime.
Rođena 1960. godine, Aida je studirala književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Voljela je knjige, znanje, kulturu, književnost. U ljeto 1992. godine, imala je trideset dvije godine, bila je istaknuta bibliotekarka u Nacionalnoj i univerzitetskoj biblioteci. To nije bilo obično mjesto, već prava riznica koja je čuvala oko dva miliona knjiga, uz rijetke rukopise i crteže koji datiraju još iz vremena Osmanskog Carstva.
Ako pročitate svjedočanstva onih koji su preživjeli granatiranje i paljenje ove neizmjerno važne biblioteke, gotovo svi se sjećaju iste stvari. Kažu nam da su svi koji su se tada nalazili unutra, kada je prva granata pala na krov, a prvi plamenovi buknuli oko kupole historijske zgrade, osjetili toliku nemoć da su zaplakali.
Vatrogasci su pokušavali ugasiti vatru, ali su ih snajperisti sistematski gađali kako bi im onemogućili rad. (Godinama kasnije, Radovan Karadžić će biti osuđen za višestruke ratne zločine.) Vatra se širila zapanjujućom brzinom uz neprekidno granatiranje. Ubrzo je postalo jasno da se zgrada ne može spasiti. Ali šta je s knjigama?
Među onima koji su pojurili da spašavaju knjige bila je i mlada bibliotekarka Aida. Usred dima i vatrene stihije, čak i nakon što su mnogi drugi već odustali, ona je i dalje iznosila knjige u naručju.
Aida je poginula pokušavajući spasiti rukopise iz vatre. Njena sestra, Amila Buturović, profesorica historije religije i kulture u Torontu, pisala je o tome kako je Aida uvijek bila sretna kada je bila u biblioteci, i kako joj je, kada je tek počela raditi, rekla: „Družim se s divnim kolegama i divnim knjigama. Imam svoj mir.“
Družiti se s divnim ljudima i divnim knjigama.
Samo zaljubljenik u književnost može reći nešto tako.
Samo neko poput Aide.
Aida Buturović
U svojoj knjizi Burning the Books, Richard Ovenden, glavni bibliotekar biblioteke Bodleian na Univerzitetu u Oxfordu, vodi nas na fascinantno putovanje kroz 3.000 godina historije, dokumentujući kako su biblioteke i arhivi uvijek iznova namjerno uništavani. Od Ašurbanipalove biblioteke, preko Aleksandrijske biblioteke, do razaranja Kuće mudrosti u Bagdadu…
I to se još uvijek događa, dan-danas. Ukrajina, Gaza, Sudan, Afganistan… knjižare, arhivi, biblioteke…
Francis Bacon upečatljivo je opisao samu biblioteku Bodleian – i vjerujem da to vrijedi za bilo koji kulturni centar u svijetu. Rekao je: „Bila je to arka koja spašava znanje od potopa.“
Kako gradimo i čuvamo te arke? Kako uprkos poplavi neznanja, mržnje, ravnodušnosti, podjela, razaranja, preopterećenosti informacijama i dehumanizaciji, njegujemo književnost i ljubav, znanje i empatiju, povezanost i humanost?
Tako što ćemo pamtiti Aidu, i sve one koji su, baš kao ona, učinili sve što su mogli da njeguju kolektivno pamćenje, suživot, mir i umjetnost pripovijedanja – one koji su voljeli knjige zadivljujućom svjetlošću svog vlastitog bića.
