Preporuka za čitanje: „Bijela knjiga“
Han Kang, Bijela knjiga, s korejskog prevela Andrijana Smiljković
PIŠE: Zejneba Hajdarević
Šta znači postojati umjesto nekog drugog? Da li se nečiji nedoživljeni život nasljeđuje kao imanje, ili se nosi kao dug?
Nije potrebna velika enciklopedijska gesta da bi bilo jasno: bijela u Koreji nije samo boja. To je kulturna izjava. Bijelo znači i kraj i početak, i svakodnevan dan i pogrebni čin. Stoljećima su Korejci hodali u bijelom, u jednostavnom hanboku: bez ornamenata, bez razmetanja – narod što je tišinu pretvarao u naviku, a naviku u oblik otpora.
U djelu Bijela knjiga, Han Kang preuzima to naslijeđe šutnje i pretvara ga u tekst koji ne govori mnogo, ali osluškuje sve. Pisano je na jeziku koji je izabrao tišinu za svoj osnovni registar. Ta tišina, nedvojbeno, ima i svoju geografiju. Šetnje Varšavom, gradom koji je jednom bio sravnjen sa zemljom, nisu puko dokumentarističko sredstvo. Varšava ovdje postaje topografija gubitka – mapa na koju se prenosi rana koja ne pripada konkretnom mjestu, već strukturi postojanja: ulica bez djeteta, stan bez glasa, bijela ploča bez riječi. Han Kang ne gradi fabulu već pažljivo i ekonomično raspoređuje odsustva. Čitatelj u toj tišini ne pronalazi radnju, već ton, a taj ton je bijel: neutralan na prvi pogled, ali pun nijansi ako se gleda pažljivije. Kao svjetlost koja tek kroz lom pokazuje svoj spektar, i ovdje se tuga, nježnost i zebnja ne kazuju izravno. Čitatelj postaje prizma – ono što se vidi, zavisi od toga kako čita.
Ovo je autobiografska i fragmentirana refleksija o preranoj smrti sestrе pripovjedačice. Ispričana jednostavno, lišena dramatizacije, pa ipak, umjesto očekivane narativne napetosti, Bijela knjiga izaziva dubok osjećaj nesigurnosti i nelagode. Šta znači postojati umjesto nekog drugog? Da li se nečiji nedoživljeni život nasljeđuje kao imanje, ili se nosi kao dug? To nije priča o sestri, nego o praznini koju ona ostavlja, praznini koja je s vremenom postala unutrašnji prostor pripovjedačice. Djelo se ne kreće unaprijed, nego se vraća, vrti, ponavlja riječi kao mantru: „Nemoj umrijeti.“
Česta prisutnost bijele boje u tekstu toliko je snažna da postaje jasno kako Han Kang ne koristi samo simboliku, već i vještu jezičku manipulaciju. Bijela knjiga nije dokument, nije ni poezija – to je eksperiment u granicama jezika: može li se tugovati kroz gramatičku strukturu? I ako bismo djelo Bijela knjiga sveli isključivo na virtuoznu jezičku vježbu, ostaje neosporna činjenica da je upravo takav eksperiment najbolji podsjetnik na to da jezik nikada nije bio privatno vlasništvo, niti zatvoren sistem značenja. On je zajednički prostor – otvorena arhitektura koju nasljeđujemo i nadograđujemo, ne samo kroz pravila gramatike ili kanonske interpretacije, nego i kroz slobodu da u njemu uređujemo vlastite prostore, zidamo prema ličnim koordinatama pamćenja, osjećaja i ritma. Ako glavni lik negdje pripada, onda je to unutar jezika – u njegovim pukotinama, viškovima, u toj poetskoj geologiji smisla gdje ga niko ne može pronaći osim onog ko isto tako sluša pažljivo. Za one koji dobro poznaju opus autorice, nakon čitanja ove knjige, bit će im jasno da se ovdje ne radi o ponavljanju estetskih ili tematskih koordinata djela poput Vegetarijanke ili Ljudskih djela, već o smjelom zaokretu. To je taj tihi, ali odlučni korak ka „novom“ jezičkom kontinentu koji još nije do kraja mapiran i možda je upravo ta hrabrost – da istraži prostor koji se ne može kolonizirati – ono što joj je donijelo Nobelovu nagradu za književnost 2024. godine. Jer mašta uvijek stanuje izvan propisanih granica.
