Preporuka za čitanje: „Mali roman o tišini“

Semezdin Mehmedinović, Mali roman o tišini

PIŠE: Matej Vrebac

Sa sigurnošću bi se moglo se zaključiti da je Mali roman o tišini, nova knjiga Semezdina Mehmedinovića, malena samo u svome naslovu. Po svemu drugome radi se o velikoj knjizi. Nipošto sićušna po broju stranica, a zatim grandiozna u svojim tematskim zaokupljenostima, izvedbi, prepoznatljivom Mehmedinovićevom stilu, a napose i emociji sažetoj među njenim koricama.

Protagonista romana nam se otkriva na samom početku, a to je – gle čuda – glavom i bradom sam literarni dvojnik Semezdina Mehmedinovića. On se vraća nakon više od dvadeset godina u grad iz kojeg je otišao, promijenjen i ispunjen sjećanjima, ali i dalje je to junak koji je sposoban tkati priče i oneobičavati svakodnevicu riječima, baš kao što to čini iz riječi „prstohvat“, koja je, uzgred rečeno, mjerna jedinica njegovog svijeta. Očigledno je da opisuje svijet od vremena pojave koronavirusa pa naovamo, ali sjećanja i prošlost – literarno tkivo isprepleteno od najrafiniranijeg gradivnog materijala književnosti – sežu mnogo dalje, van tog vremenskog okvira. Tako upoznajemo dječaka i njegovo djetinjstvo ispunjeno bezbrižnim danima pored jezera, vidimo ga kako s ocem odlazi u ribolov. Na jedan način, Semezdin se u književnost vraća tamo gdje je stao sa svojom prethodnom knjigom, no ne samo da nam otkrije i kaže ponešto o ovome vremenu sada, nego i o onome vremenu onda.

U Mehmedinovićevom slučaju se iznova potvrđuje da su žanrovske granice veoma porozne, premda Mali roman o tišini žanrovski određuje njegov naslov. Na trenutak čitamo eseje o umjetnosti, u drugom nas preplavljuje putopis, ponegdje poezija, a zatim i crtice u kojima je, nalik na Cankarjeve, sažet portret jednog doba, njegovih ljudi i ljudske osjećajnosti. No, književnost nije jedini medij kojim se autor služi kako bi komunicirao jer među  stranicama naići ćemo na mnoštvo skica, crteža i poneku fotografiju, koji poput intermezza neočekivano čitatelja i čitateljicu otrgnu od linearnosti redova slova i upute na drugačiju perspektivu, vizualizaciju i promišljanje. Ovom piscu olovka služi podjednako da bi njome linijama i potezima portretirao i skicirao, a ne samo da bi to isto radio pišući slova. I to je jedan od razloga zašto ga volimo i zbog čega mu se, kao autoru, rado vraćamo.

Na tragu Johna Cagea i njegove zaokupljenosti tišinom, Semezdin pronalazi način da progovori o tišini koja zaokuplja njega samoga. Kontemplira je ne samo kao mediteranski žubor zrikavaca ili šum kiše, za njega tišina poprima oblike nagonske potrebe, svemirske konotacije bezgravitacijskog stanja, pa kako i sam piše:

Tišina kakvu ja zamišljam, i o kojoj sam želio da pišem, gotovo da se i ne tiče odsustva zvuka, već oslobođenosti od stalnog pritiska gravitacije, zbog naivnog uvjerenja da će zahvaljujući njenom odsustvu iz mog tijela nestati bol. Tišina kao odsustvo bola. Ne tiče se ni mjesta mog boravka. I vjerovatno je u pitanju maštarija osobe koja boluje od reumatoidnog artritisa.

U tišini zarobljenoj u ovoj knjizi progovara tijelo koje boli, i govori nam o iskustvu starenja i bolesti, ali taj govor lišen je onih metafora na koje upozorava Sontag, prepunih simbolizma, potiskivanja i moraliteta.

Bilo bi besmisleno i uzaludno nabrojati sve važne osobe iz svijeta umjetnosti koje se kao likovi Mehmedinovićevih pripovijesti i bilješki pojavljuju u Malom romanu o tišini, jer bi mi u tome slučaju ostalo prostora samo za uvodnu rečenicu pored dugačkog spiska koji bi uslijedio. Svima njima, a možda je ponajviše onih kojima su slikarstvo i likovna umjetnost odredili živote, ova knjiga je na svojevrstan način hommage. Možda se može čitati i kao leksikon upravo o svim tim ljudima, a pored toga su tu i svakako vrijedni uvidi i estetska promišljanja o poeziji, slikarstvu, i generalno umjetnosti.

Kada se knjiga odloži sa strane, teško je otrgnuti se dojmu harmonične atmosfere, slatke melanholije, ali i ironije, suptilnog humora u kojem se smijemo ovom goropadnom divu blage naravi, ali jednako tako smijemo se zajedno s njim. U svakom slučaju, nesumnjivo je da je objavljivanje ove, kao i svake Mehmedinovićeve knjige, pravi mali praznik, radost za mnoge koji s veseljem iščekuju novu Semovu prozu. S razlogom ćete biti sretni kada ovu knjigu budete vidjeli na policama knjižara i držali u rukama jer jedan od naših najznačajnijih pisaca s ovih prostora vas opet neće iznevjeriti.