ALEKSANDAR HEMON: U našem zajedničkom iskustvu ima mjesta za Boga, koje je uglavnom prazno

Aleksandar Hemon, jedan od najznačajnijih savremenih književnika s naših prostora, u razgovoru povodom svoje prve objavljene zbirke poezije Bogolov otkriva kako su se stih, muzika i druga iskustva utkali u novu autorsku fazu. Hemon govori o pisanju bez plana, muzičkim eksperimentima, smrti, vjeri, Berlinu i Sarajevu, queer temama, i svakodnevnim epifanijama – u tonu svojstvenom njemu, spajajući intelektualnu ozbiljnost s toplinom i humorom.

RAZGOVARAO: Matej Vrebac

Na početku zbirke, u prvoj pjesmi, stoji stih: “Poezija prethodi prozi, bezbeli i zaboravu.” Bogolov je Vaša prva objavljena zbirka poezije, ako se ne varam. Jeste li osjetili slobodu u poeziji koju možda ne nalazite u prozi – ili je, paradoksalno, poezija zahtjevniji prostor izražavanja?

To nije paradoksalno, poezija je vrhunac književnosti. Na jedan način, to je čista književnost, sami jezik. Lišena je narativa, može da preživi bez prepoznatljive referentne stvarnosti. Prije mnogo godina – prije nekoliko decenija – prvo što sam počeo da pišem je poezija. Ovo je prva objavljena zbirka, ali nije prva napisana. Zapravo, nisam pisao zbirke, ali u jednoj fazi u svojim dvadesetim godinama sam napisao hiljade pjesama. One su u jednoj žutoj fascikli koju još uvijek čuvam, ali ne znam gdje je. U nekoj kutiji... To je bilo na pisaćoj mašini, toliko sam ja star. To su kucani listovi koje bih onda poslao na neke konkurse ili nekim izdavačima. Trebalo je nešto da izađe, mislim, neke su pjesme izašle tada na različitim mjestima prije nego što sam otišao u Ameriku. Onda kada sam otišao u Ameriku, onda je došlo do pauze.

Tih hiljadu pjesama u žutoj fascikli niko nije htio da objavi, a ni da čita. Tako da sam u jednom trenutku oformio bend pa su te pjesme postale tekstovi pjesma. Tako sam ih upotrijebio. Onda se nisam bavio poezijom, ali sam pisao priče o pjesnicima u kojima bih izmišljao njihovu poeziju i pisao poeziju – kako bih rekao – u liku. Potom se iz nekog razloga, još uvijek nejasnog, uslijed pandemije aktivirala želja ne samo da pišem poeziju, nego i da se ponovo bavim muzikom. Završio sam knjigu Bejturan i ruža i zadnjih nekoliko godina je sve što pišem poezija, i nešto malo proze.

Kako ste počeli pisati ove pjesme? Je li postojao trenutak kad ste znali da gradite zbirku ili su pjesme dolazile stihijski, van svakog plana? Generalno, kako je nastajala ova zbirka?

Nisam pisao zbirku kao takvu, pisao sam pjesme i toga se nakupilo… Onda je bila jedna verzija, kao onomad osamdesetih, i to je trebalo da izađe u novembru prošle godine. Iz nekog dosadnog razloga to se nije desilo i ja sam prekinuo ugovor s prethodnim izdavačem, što je bilo neprijatno. Istovremeno sam pisao još pjesama i ova zbirka je objavljena kod drugog izdavača i značajno je drugačija od one od prošle godine. Nešto malo pjesama se preklapa.

Uvijek nastaje jedna po jedna pjesma. Pjesme su relativno kratke. Intenzivno čitam poeziju i dio sam grupe koja diskutuje o poeziji s nekim od najpoznatijih, najuspješnijih i najcjenjenijih američkih pjesnika, uključujući i poetesu, američkog laureata Adu Limón. Ja sam tu slučajno upao, ali mi je to kao postdiplomski s poezijom.

Tako da se manje-više isključivo bavim poezijom, ali to znači da pišem jednu po jednu pjesmu, jedan po jedan stih, jednu po jednu strofu i onda se nakupi… Imam na ekranu po šest-sedam različitih pjesama pa se to onda kombinuje jer nema roka, nema žurbe, nema narudžbe.

Zbirka se završava pjesmom “Poezija” u kojoj stoje stihovi: “Ubij me ako znam da li bi / se iko zabrinuo da se nijedan stih / više nikad ne prelomi.” Kakav je osjećaj objaviti poeziju danas – u doba brzine, algoritama i društvenih mreža? Na tragu Adornove misli, da li poezija još može nešto da “uradi”?

Ono što je Adorno rekao je da je poezija moguća poslije Auschwitza, ali naravno niko nije prestao da piše poeziju poslije Auschwitza, niti će iko prestati da piše poeziju poslije Gaze također. Koliko postoji čovječanstvo, i jezik ljudski, poezija je dio tog ljudskog iskustva. U jednom trenutku se počela zapisivati, kad se ukazalo pismo, odnosno pismenost. Ljudi su uvijek prepoznavali jezik i njegove ritmičke mogućnosti. Ono što mene zanima, odnosno što spaja mene, muziku i poeziju jeste to što su u nekoj dalekoj prošlosti naši preci pjevali poeziju. Nije bilo nikakve razlike, niko nije rekao ovo je pjesma, a ovo je poezija. Kod nas je to u jeziku, naravno, sačuvano, dok u engleskom nije, postoji „song“ i „poem“. Kod nas je „pjesma“ i poezija i Zdravko  Čolić, i to je naravno OK. Ono što ja volim u poeziji je što je to istovremeno najrudimentarniji jezik, dakle riječ po riječ i zvuk i ritam i osjećaj, a istovremeno je najkompleksniji oblik književnosti, što se mene tiče. Naravno, kad je uspješna.

Vaša karijera uključuje prozu, esej, scenaristiku, a u zadnje vrijeme značajna je uloga muzike, naročito kroz projekat „Cielo“. Prošle godine ste zatvorili festival Bookstan čitajući na koncertu Damira Imamovića. Neposredno prije našeg razgovora planiran je Vaš nastup 28. maja na festivalu Garden of Dreams. Nastupat ćete s Indigom u  svojevrsnom literarno-muzičko-video-vizualnom spektaklu. Kako je krenulo sve ovo s muzikom? Pretpostavljam da će se na tom nastupu naći i pjesme iz Bogolova? Šta publika da očekuje?

Neke od tih pjesama koje su u knjizi sam upotrijebio kao govorene tekstove koji idu uz muziku koju sam producirao u suradnji s drugima. To još nije objavljeno, ali bit će iduće godine. Tu ima nekih šest stvari koje prate muzika i riječi iz pjesme, naravno, najprije na engleskom. Prije tog projekta (na engleskom je Godspotting, kod nas Bogolov), da kažem albuma, instrumentalna muzika je bila pod velikim utjecajem elektronske plesne muzike. Shodno tome, volim da DJ-am. Prošlu godinu sam proveo u Berlinu na akademskom dopustu, gdje sam se uglavnom bavio DJ-anjem i pisao poeziju.

Jedne prilike u Berlinu mi je iskrsla ideja da pokušam da kombinujem tu muziku i poeziju i iz toga je izašao taj album koji bi se na našem zvao Bogolov. Pošto isto DJ-am u Sarajevu kada dođem (uvijek nekom zavrnem ruku da me puste da DJ-am), onda su me kontaktirali. Radim i družim se s Nešom Kovačevićem. On poznaje svu sarajevsku elektronsku scenu, te je povezao raju iz Garden of Dreams sa mnom pa su htjeli da nađemo neki način da surađujemo, da budu muzika i književnost, i da bude Indigo. Jedna od stvari koju volim u vezi s muzikom, a to sam na izvjestan način naučio da volim baveći se filmom, jeste da jako volim da surađujem s drugim ljudima. U godinama sam kada sam sâm sebi dosadio i ne da mi se da išta sam radim. Oni su rekli: „Hajde da nešto radimo“, i onda smo formulisali ovu stvar.

Jedan aspekt muzike je da produciram videoradove. Producirao sam muziku za video koju su radili Šejla Kamerić, Harun Mehmedinović i Zlatko Ćosić; Tarik Berber je isto tako radio na jednom videu… Tako smo došli do tog formata za nastup u SARTR-u gdje će Indigo miksati uživo svoju muziku i remikse moje muzike, a ja ću da čitam pjesme iz te knjige Bogolov. Istovremeno će da se odvija video iza nas koji radi Zlatko Ćosić, koji živi u St. Louisu i s kojim surađujem. Idealna verzija bi bila da on uživo miksa slike tj. da VJ-ja,[1] ali je bio spriječen. Dakle bit će sat vremena videa, sat vremena muzike i sat vremena poezije. Ne znam da je ikad iko išta slično uradio u Sarajevu.

Vaše ranije knjige često su govorile o ratu, jeziku, identitetu, iseljeništvu. Neke od tih tema su preživjele u Bogolovu – no, kako su se promijenile u pjesničkoj formi?

Ta izmještenost, to raseljenje, je činjenica mog života. Ne samo mog, nego svih nas. Svako od nas zna nekog iz Bosne, s Balkana, koji je negdje drugo, a drag mu je i blizak. Tako da se to ne može izbjeći, niti se trudim da o tome pišem, ni da ne pišem. Kao što imam ruku i glavu, tako to postoji u meni. Ono što ima u zbirci… tu ima mnogo tema, ali jedna od njih je muzika i njena vrijednost. Ne samo muzika kao izražajno sredstvo, neko kao nešto što omogućava zajedničko iskustvo radosti, medijum komunikacije između ljudi. To je započelo s Bejturanom i ružom, pošto se glavni lik u romanu Pinto stalno svađa s Bogom i ruži ga što je odsutan. Mene tematski zanima to odsustvo Boga. Zapravo, ja nisam vjernik, ateista sam potpuno, ali me u historiji čovječanstva zanima kako smo mi stvorili Boga. U našem zajedničkom iskustvu ima mjesta za Boga, koje je uglavnom prazno.

Možda će zvučati pretenciozno, a muzika, poezija, umjetnost, a onda i religija, su putevi prema transcendentalnom iskustvu i to me zanima. Mene na vrlo temeljnom nivou zanima i muzika kao ples u klubovima, situacija gdje se može podijeliti radost. Isto tako, muzika i poezija na počecima čovječanstva nisu bile razonoda i zabava, nego putevi prema transcendentalnosti. I ples i poezija su prvenstveno u historiji čovječanstva imali tu svrhu i upotrebu, kao način deveranja s transcendentalnim prisustvom i iskustvom.

Naslov zbirke – Bogolov –  na engleskom Godspotting, otvara prostor za religijska, mitološka, pa i subverzivna tumačenja, naročito ako uzmemo u obzir pjesme s religijskim motivima. Ko ili šta je Bogolov?

Ja ne vjerujem u Boga, ali vjerujem u čovječanstvo, vjerujem u ljude, što će reći da sam humanista. Mene u tom smislu Bog i transcendencija zanimaju kao projekat ljudi, projekat čovječanstva, a ne kao Božiji projekat u kom je on nama podijelio uloge i zadao nam šta će biti. Religija, odnosno religiozni diskurs, ima taj kvalitet da služi kao inspiracija, ali je u jednom trenutku nepotreban kao inspiracija. Stvari postoje same od sebe, pa je li to Bachova Pasija po Mateju, gdje ne moraš da vjeruješ da bi čuo tu muziku, ili neki režiseri, pjesnici koji su religiozni… Ja sam ateista, ali ne mislim da su oni koji vjeruju budale. Ne mislim da sam bolji od njih što sam ateista. To je meni važno da kažem. Niti je moj ateizam neki aktivizam jer svako ima svoj put prema tom nekom transcendentalnom iskustvu. Meni je to muzika i poezija, nekom je to odlazak u hram. U tom smislu, potraga za tim trenucima, momentima, sitnicama u kojima su mogući ulaz, iskustvo, dodir ili kontakt s nekom transcendencijom. Kad takvo nešto iskusim, ne pomislim „Evo Boga!“, nego „Evo nas, evo ljudi!“.

U tom smislu, Bogolov je lov za Bogom po Berlinu. Hodao sam ulicama i u jednom trenutku doživio epifaniju kad sam vidio čovjeka da kupi pseće govno. Da sam religiozan, nazvao bih to Božijom milošću ili tako nekako. Ja sam u tom trenutku pomislio „Vidi čovjeka, kupi govno, to je predivno!“. U tom smislu je to Bogolov, ne da se Bog ulovi pa da se likvidira, da se odere i da se stavi koža na zid, nego da je svijet pun čuda na svakom nivou. Prepoznavanje tih čuda je ključna ljudska sposobnost i prednost.

Tokom čitanja stekao sam dojam da je jedna od vodilja zbirke misao da je smrt neizbježna, to sažimanje u jednoj tački… Dosta se tematizira krhka sprega dimenzija prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, a čini se kako je poezija crvotočina koja usisava sve njih. Kako to da je poezija bezvremenska i je li uopće? Da li vam poezija omogućava da kazujete ono što proza ne može?

Ja zaista vjerujem da poezija ima potencijala kog proza ima manje. To nije apsolutno, može to i u prozi. Ima proze koja ima transcendentalne kvalitete i ima poezije koja nema nikakve kvalitete. To je sve književnost i nije isključivo. Ima romana koji se čitaju kao pjesme, rečenicu po rečenicu. Božanstvena komedija bi mogla lako biti roman, recimo. To su naše podjele radi organizacije u knjižarama i marketingu. Mene je uvijek zanimala književnost kao takva i čitav raspon književnosti, kao šta me zanima svaka vrsta muzike. Što se tiče smrti, to je vezano za priču o Bogu i putu ka transcendenciji. Ja mislim da to što smo mi smrtni, što nam se tijela troše i onda će da istrunu, to je naravno zastrašujuće i užasno. Istovremeno etika, filozofija, estetika i moral koji se zasnivaju na svijesti o tome da smo smrtni ima drugačiji kvalitet od svijesti koja je religiozna. To nije nužno superiorna, niti bolja etika, ali to je etika koje se ja držim. Dakle moralni, etički i estetski principi koji se zasnivaju na tome da mi nećemo dovijeka, svima nam se sprema fajrunt. Sve odluke koje donosimo, poetske, ljudske ili političke, moraju da uzmu u obzir tu činjenicu da je to možda zadnja odluka. Druga stvar je da niko umjesto nas ne odlučuje, nema Boga koji nam je odredio sudbinu, nema predestinacije, nema kazne i nema nagrade kad me stave u sanduk i u crnicu ili u kutiju s pepelom. To je to.

Pjesme su nastale na engleskom jeziku, a prevela ih je Irena Žlof, vrsna prevoditeljica mnogih Vaših naslova. Ipak, prevoditi poeziju je sasvim drugačiji poduhvat, poznato mi je iz ličnog iskustva. Jeste li bili u kontaktu? Je li Vam se prevoditeljica obratila za neke savjete?

Irena i ja uvijek surađujemo, ona uvijek uradi prvu ili drugu ruku tog prijevoda i onda se mi dogovaramo oko najsitnijih detalja. Irenu, naravno, volim iz mnogih razloga, ali kao prevoditeljicu je volim jer njeni prijevodi, a da ih ja ne dotaknem, bi se mogli objaviti takvi kakvi jesu i bili bi sasvim odlični. Ne radi se o tome da ih ja korigujem, ali zato što su tako dobri ja ih onda „našiljim“, uglancam i organizujem da sam sebi zvučim kao ja. Svako ima drugačiji idiolekt, njen idiolekt je drugačiji od mog, nije bolji, niti lošiji. Nakon što se završe prve verzije, onda se bavimo tim sitnim stvarima i intervencijama. To se dešavalo u prozi, od Lazarusa koji je izašao 2008. pa do Bejturana i ruže. U poeziji smo nakon te njene prve ruke sjedili zajedno u Sarajevu i prolazili kroz stvari, pričali o tome koju riječ izabrati, koji prijevod. Ja to volim generalno, ali naročito s Irenom to volim raditi. Vrlo divno i posebno iskustvo, a završili smo preko Zooma ono što nismo u Sarajevu završili.

Kroz lirski subjekt možemo osjetiti njegov doživljaj današnje Amerike, koja je pomalo u degradaciji, ali ne samo da je ona topos koji određuje zbirku. Tu su i Dortmund, Sarajevo, Berlin i druga mjesta. Kako su se ova mjesta, svako na svoj način, odrazili u zbirci?

Sarajevo je dio mog iskustva i sjećanja, i prethodnog iskustva, ali pošto ja non-stop dolazim i sarađujem s ljudima, dio je i sadašnjeg iskustva. Ja ne dolazim u Sarajevo iz nostalgičnih razloga, da obiđem mjesta svoje mladosti i da se nažderem ćevapa. Čim dođem imam nešto da radim, uključujući recimo i Garden of Dreams. To je dinamičan i aktivan odnos, zahtijeva konstantnu komunikaciju s ljudima tako da znam šta se dešava, ko šta radi, kakva je politika, ko se razvodi... sve znam.

A Berlin… U njemu sam bio godinu dana, a prije toga mnogo puta. Važan mi je iz ličnih i muzičkih razloga. U tom smislu, ima puno Berlina u zbirci, ne samo što sam bio tamo, već što sam radio puno na muzici i poeziji.

Amerika je Amerika. Kada sam ponovno počeo da pišem tu poeziju, to je bilo neke dvadesete godine, u pandemiji, prije izbora, prije nego što je Biden došao na vlast. To je bila izborna godina, pandemija, Trump, ubisto Georgea Floyda, policijsko nasilje, tenzije na univerzitetima… to je izgledalo dosta grozno. Bilo je više pjesama koje su se doticale tog perioda, ali u ovoj verziji zbirke je dosta tih pjesama „ispalo“.

U nekim pjesmama se naslanjate na rad Barona Ungern-Sternberga, Fernanda Pessoa i Waltera Benjamina. Šta za Vas predstavljaju ovi autori i kakav im je značaj za zbirku?

Poveznica im je jer sam čitao te stvari. Ima nekoliko pjesama nastalih jer sam čitao pregled njemačke klasične filozofije u kom je bio citiran Feuerbachov sonet. Izgleda da je pisao i pjesme, i tu negdje ima njegov citat… Ne zato što će to neko prepoznati, nego što mi se to počelo motati po glavi nakon čitanja. Za Bejturan i ružu sam čitao o tom Ungern-Sternbergu koji je bio totalni luđak, njegova filozofija života je da je život nemoguć bez rata. Rat kao proizvođač života, to je nevjerojatna ideja. Isto tako sam čitao Waltera Benjamina kojeg sam čitao i prije, ali neka knjižica je bila... On je jedno vrijeme imao radijsku emisiju o zemljotresu u Lisabonu, i onda to tako jednostavno uđe… Sva književnost, naročito poezija, je uvijek u komunikaciji s drugim tekstovima jer se sastoji od jezika, a niko ne izmišlja jezik ispočetka. Jezik uvijek prethodi svima nama, ali isto tako poezija stvara, reprodukuje i transforimiše taj jezik. Čitam, zapišem rečenicu, hodam sa psom i nešto mi padne na pamet i razmišljam o tim stvarima. Ja to zapišem i onda to raste.

I Pessoa također, Knjiga nemira... To čitam svako malo i on je totalno fascinantan. I onda nađem taj citat uvršten u pjesmu „Jutro iz Sarajeva“. Tu Pessoa zapisuje u Knjizi nemira da više voli grad, nego zalazak sunca na selu. Tako i ja – daj mi zvuk tramvaja.

Izgleda da Vam je važno pisati o queer temama u poeziji, pogotovo nakon uspješnog romana Bejturan i ruža koji je u veoma dobroj adaptaciji postavljen na pozorišne daske. Prisutni su queer motivi u zbirci, naprimjer u pjesmi “Vrijeme odlaska” o dva ljubavnika koja se rastaju, ali i drugim pjesmama…

Važno mi je iz mnogih razloga. Pošteno govoreći za Bejturana i ružu, nisam se namjerio da napišem roman o queer temama. Kad pričam o njemu, često spomenem da sam ga prodao na osnovu nacrta iz 2010. svom britanskom izdavaču. U tom prijedlogu su Pinto i Osman bili prijatelji i glavna emocija je bila nostalgija, njih dvojica su bili prijatelji koji idu u rat sve dalje od Sarajeva. Sarajevo sve više poprima mitološku dimenziju, ono u jednom trenutku postaje totalna nostalgična fantazija. To je bila originalna ideja, ali sam u jednom trenutku shvatio, ne sjećam se kad i kako, da nostalgija ima samo jedan tonalitet. Izgledalo mi je mnogo zanimljivije da glavna emocija bude ljubav, naročito ljubav između dvojice muškaraca. Roman u kom bi heteroseksualni par putovao od Sarajeva do Šangaja, naročito smješten u taj sovjetski kontekst, bi bio sasvim drugačiji.

Radio sam na queer projektima, npr. Sense8. Nisam bio nosilac, ali sam radio s ljudima koji su queer i ne samo da ih volim kao prijatelje, nego ih volim kao umjetnike. U nekom trenutku sam se oslobodio inhibicija kao heteroseksualni muškarac. Naravno, ja ne govorim u ime queer zajednice, ali isto tako ta apsolutna, binarna podjela je kvalitet patrijarhata i predrasuda. Ne mislim da ne mogu razumjeti queer iskustvo. Ne mogu ga apsolutno razumjeti, ali ono što mi je uvijek bilo važno su dvije stvari. Jedna je to da je svaki neprijatelj fašizma moj prijatelj. Dakle ako se fašisti bune zbog queer ljudi i njihovih prava, ja sam odmah na njihovoj strani, bez razmišljanja. Druga stvar je to što sam ja heteroseksualni muškarac koji ima privilegije patrijarhata a da ih ni ne traži, te mi je učestvovanje u queer projektima i dijeljenje iskustava s mojim queer prijateljima oslobodilo i otvorilo oči, što ne mislim da bi se desilo da sam se družio samo s heteroseksualcima. Dakle patrijarhat, kao i svaki fašizam, se konstantno reprodukuje kao jedina moguća stvar, a sve ostalo je neprihvatljivo. Tako je i sa homofobijom. Dakle, homofobija je normalna stvar jer sam odrastao kao heteroseksualni mužjak dok me čitavo društvo obučavalo da budem homofobičan i ženomrzac. Ja sam se tome odupro i odupirem se još uvijek. Jedna stvar koja me pozitivno promijenila jeste što sam pronašao način da čujem i razumijem iskustva svojih queer prijatelja. U tom smislu je queer iskustvo i moje iskustvo, ne na isti način, ali je dio mog odrastanja kao umjetnika, čovjeka, oca i sina.

Bliži nam se Bookstan, veoma značajan festival među čijim ste osnivačima. Ovogodišnja tema je “Deto(nacija)” i odjek je na tegobna dešavanja u svijetu i genocidu kojem svjedočimo. Festivalu je ovo deseta godina postojanja. Kako gledate na razvoj Bookstana i kakav je njegov značaj danas?

Ja ne mogu biti objektivan, svaki Bookstan mi je važan, od prvog pa nadalje. Čitaoci, prijatelji, to okupljanje, stvaranje situacije u kojoj se dijeli pozitivno iskustvo, radost umjetnosti... Takvih stvari uvijek ima manje nego što ih treba biti na svakom mjestu u svijetu, tako i u Sarajevu. Stoljećima je književnost u krizi, od nje se očekuje da stane, a svaki put je na Bookstanu puno, različite generacije i ljudi. Ja bih volio da Bookstan traje godinu dana, ali i pet dana je odličan početak.

Meni je lično važan, ali je važan za bosanskohercegovačku i regionalnu književnost. Na neki način je ekvivalent sarajevskog filmskog festivala, ali u književnosti.