„Lavanda, petrolej“ – intima, historija i književnost kao svjedočanstvo

Almir Imširević, Lavanda, petrolej

PIŠE: Zerina Arnaut

Imširević se pita kako je moguće da porodica, kao osnovna jedinica društva, istovremeno bude utočište i izvor bola, kako je moguće da knjige budu prostor slobode, a opet podsjetnik na krhkost i prolaznost.

Bosanskohercegovački pisac Almir Imširević, poznat po svom teatarskom i proznom stvaralaštvu, romanom Lavanda, petrolej donosi snažnu i intimnu priču koja se kreće između porodičnih odnosa i historijskih događaja, ličnog sjećanja i kolektivnog iskustva. Ovaj roman je istovremeno ispovijest i svjedočanstvo, dokument jednog vremena i literarno istraživanje intime.

Opsesivna potreba za razumijevanjem vlastite intime i porodičnih odnosa dolazi do izražaja onda kada Ibrahim, glavni lik, pokušava pronaći svoje mjesto u svijetu koji se neprestano mijenja. Imširević pokazuje kako pojedinac u takvom svijetu samo prividno bježi u sigurnost porodice i knjiga, dok se zapravo suočava s traumama, sjećanjima i historijom koja ga oblikuje. Roman Lavanda, petrolej svjedoči o moći književnosti da istovremeno bude i lična ispovijest i dokument jednog vremena.

Radnju romana otvara niz historijskih događaja pedesetih godina prošlog stoljeća, od Gagarinovog leta do Hemingwayeve smrti, čime se lična priča povezuje sa širim kontekstom. Ibrahimovo djetinjstvo obilježeno je majčinim “mumlanjem”, očevim citiranjem Freuda i traumatičnim iskustvima u bolnici.

„Opet mumlaš“, rekao bi otac dok mu ona makazama poravnava liniju kose na vratu. Mumlanje sam naslijedio. I tu riječ volim. Često je, posve namjerno, izgovaram pogrešno, kao mamlanje. Tajni jezik moje majke.

Već na početku radnje postavljena je dilema: kako živjeti u svijetu u kojem se intimni prostor neprestano sudara sa velikim narativima historije? Porodični ručkovi, lutke u podrumu, očev peškir – sve su to slike koje otkrivaju krhkost života i stalnu napetost između sigurnosti i prijetnje.

Detaljan uvid u Ibrahimovu psihu zapravo je introspekcija u stanje društva. Problem nastaje onda kada se porodične pukotine kao što su očev odlazak u kafanu i majčin bijeg kod sestre, prepliću sa traumama epohe. Opsesivna potreba za pripadanjem i ljubavlju dolazi do izražaja u Ibrahimovom odnosu sa podstanarkom Merimom. Ona postaje istovremeno bolest i lijek, prostor erotskog buđenja i emocionalne zbunjenosti. Imširević pokazuje kako takav odnos nije samo intimna priča, nego i metafora za društvo koje traži utjehu u prividu, dok se moralne vrijednosti raspadaju.

Knjige u ovom romanu imaju posebnu ulogu. One nisu samo predmeti, nego simboli intime, znanja i otpora. Ibrahim ih doživljava kao pupčanu vrpcu koja ga povezuje sa sigurnošću i svijetom. Čitanje postaje način da se preživi, da se pronađe smisao u vremenu kada su porodične i društvene strukture krhke. Očeva izjava da su knjige najveća privatnost, k’o gaće otkriva odnos prema literaturi kao nečemu duboko ličnom i svetom. Upravo kroz knjige Ibrahim otkriva svijet, ali i vlastitu ranjivost.

Imširevićev stil je bogat metaforama, slikama i lirskim pasažima. Svaka scena, bilo da je riječ o porodičnom ručku za stolom ili o podrumu punom lutaka, dobija dimenziju pozorišnog ili filmskog prizora. Lutke u podrumu, balzamirano Lenjinovo tijelo, svjetlost baterijske lampe, Merimina stopala, očev peškir – sve su to slike koje nose značenje krhkosti, intime, otpora vremenu i potrage za smislom. One pokazuju kako se svakodnevni predmeti pretvaraju u simbole života i smrti, ljubavi i bola.

Lavanda, petrolej je roman o odrastanju, ali i roman o raspadanju. Sazrijevanje glavnog lika odvija se u svijetu punom pukotina, u porodici koja je istovremeno prostor ljubavi i prostor bola. Raspad porodice odražava raspad društva, a intimne traume postaju metafora za kolektivne. Imširević se pita kako je moguće da porodica, kao osnovna jedinica društva, istovremeno bude utočište i izvor bola, kako je moguće da knjige budu prostor slobode, a opet podsjetnik na krhkost i prolaznost.

Tu se postavlja i pitanje uloge književnosti u prenošenju osjećaja jednog vremena. Teme koje ovaj roman otvara bitne su i danas, kada svjedočimo raspadanju intimnih odnosa pod pritiskom društvenih mreža, kada se privatnost gubi, a knjiga postaje rijetko utočište. Lavanda, petrolej je roman koji se čita polako, s uživanjem u svakoj rečenici. Njegova snaga leži u sposobnosti da poveže lično i univerzalno, intimno i historijsko, svakodnevno i mitsko. Imširević pokazuje da književnost može biti prostor u kojem se prepliću sjećanja, emocije i ideje, stvarajući tekst koji ostaje dugo u čitaocu. Pozitivna kritika ovog romana ne proizlazi samo iz njegove tematske bogatosti, već i iz umjetničke snage jezika, koji uspijeva da obične prizore pretvori u trajne slike ljudskog iskustva.