Postmoderni muzej
PIŠE: Nahla Muradbašić, polaznica 10. Bookstanove radionice za mlade književne kritičar(k)e
Nenad Veličković, u svojoj knjizi Konačari, smješta likove i čitatelje u opkoljeno Sarajevo. Prostorna dimenzija romana, kontekstualno rečeno sklonište od rata i granata, postaje muzej. Roman prati životnu priču direktora muzeja, njegove porodice, zaštitara muzeja i njegova prijatelja tokom rata.
Roman Konačari se može tumačiti kao djelo zatvoreno potpisom autora, no smatram da bi tim potezom učinili masakr nad romanom. Konačari je tekst koji zahtjeva stalan angažman čitatelja. Veličković, poigravajući se žanrovskim granicama, književnim, ali i svakodnevnim referencama kao da govori: pogledajte iz drugog ugla sliku i vidjet ćete skrivenu lubanju. Lubanja je krajnje metaforički prikaz postmoderne književnosti: Kombinovala je mirise. To postoji i kod Prusta. Njegov veliki roman začeo se u mirisu jednog kolačića. Na prvi pogled ovaj niz rečenica može djelovati usputno, čak i posve bezvrijedno. No, analiziramo li ih pažljivije – kroz ogledalo hipertekstualnosti – otvorit će nam se svijet novih čitanja. Veličković otvara priču pisanu na margini kroz pojam muzeja. Kulturne ustanove kao čuvari suvereniteta jedne države: To nije razlog da se Muzej ostavi bez eksponata, a grad i država bez kulturne baštine. Pitanje koje se nameće jeste ko ruši suverenitet države? Da li je to misija nebeskog naroda, kojeg spominje direktor ili ratnih profitera, koje osuđuje Davor? Neće. Ovo nije njegov rat. Ecce homo! Čiji je, ako nije i njegov? Onih koji su se za njega spremali. Napetost koju Veličković gradi, pomoću dva suprotstavljena principa, omogućava da se tekst postavi i postavljen je na pozornicu. Time je omogućio čitanje gledanjem. Čitamo, gledamo, ali i pišemo. Roman Konačari ističe pisanje kao borbu protiv zaborava. Zapisujući događaje iz muzeja, Maja izgovara neprocjenjivu rečenicu: Ne mogu se pomirit s činjenicom, da bi jedna flaša ulja mogla biti važnija od jednog književnog djela. Samo genije, veliki pisac poput Veličkovića može tako suptilno provući pitanje života i smrti. Možda danas nisam umrla, jer sam imala ulje, ali bez pisanog traga umire istina. Umire i svako svjedočenje o stravičnim događajima tokom rata... Umire prošlost, a samim time i bilo kakva budućnost.
Nije sve tako crno. O tome svjedoči Sanjina i Davorova čudna ljubav, ispijanje kafe sa gospođom Flintston, Gretin crvena ili bijaše pak crna kutija...
Svakodnevni događaji poprimaju drugačije oblike u ratnim okolnostima, ali postoje. Čitajući ovaj tekst shvatila sam kako se koncentracija moći krije u strahu i vjerskoj manipulaciji, ali i da smo u stanju pružiti otpor. Beba je najbolji pokazatelj nevinosti i nade.
Ukoliko vas Veličković ne privuče malim narativima, koji su tako mali zapravo izuzetno veliki, privući će vas likovima, njihovim emocijama, unutarnjim borbama i zagonetkama. Da biste otkrili ko je Greta i zašto ima kutiju, da li je to uopšte kutija, ali i niz ostalih beskrajno dosjetljivih događaja, morat ćete pročitati ovo izuzetno djelo Nenada Veličkovića.
