Međuopštinski putopis
PIŠE: Medina Garić, polaznica 10. Bookstanove radionice za mlade književne kritičar(k)e
U izdanju zeničke Izdavačke kuće „Vrijeme“ 2021. godine izašla je knjiga Autobusne bilješke bosanskohercegovačkog autora Selvedina Avdića. Zbirka je to proznih isječaka smještenih u deset poglavlja u kojima je, uglavnom, riječ o autorovim, kratkim, idejno i misaono zaokruženim bilješkama koje su nastale u putovanju autobusom između bosanskohercegovačkih gradova i gradova regiona. Izbjegnuto pominjanje konkretnih toponima univerzalizuje i čini lako prepoznatljivim (poistovjećujućim) pojave tog putničkog iskustva. Shodno tome, tematske preokupacije knjige usko su povezane sa kretanjima međuopštinskog pustolova i poprilično sugerisane samim naslovom knjige: autobusi i autobusni peroni, lica najrazličitijih interesovanja te putnička „konačna“ odredišta i odmorišta. Gotovo da je svaka od bilješki bljesak trenutka. Sve pojedinačno i sve ukupno reflektuju neke od univerzalnih književnih motiva koji prožimaju zbirku od početka do kraja. Od životne prividnosti, preko motiva gubitka, ljubavi pa do savremene otuđenosti čovjeka, bilješke su suštinski sve ono što je neizbježno ljudsko.
Pozicija autora ovdje nije nikakva božanska pozicija sveznajućeg pripovjedača sa koje on pruža široki panoramski pregled ljudi i događaja. Autor, odnosno pripovjedač, je jedan od likova. On i ljudi koje susreće međusobno se zrcale, on nije samo onaj koji posmatra nego i onaj koji je posmatran. Široka lepeza raznovrsnih karaktera i mikrosvjetova ovdje postaje ono nešto izuzetno. Avdić posebnost pronalazi u žutim svjetlima malih gradova, u običnim i svakodnevnim ljudima.
Poetizirana putnička svakodnevnica otkriva i ne tako sretan karakter ovdašnjih ljudi u raznim vrtlozima društvenih pojava. Tako naprimjer, migrantska kriza upućuje na (često sam sebe nesvjestan) rasizam, a tema proteklog rata na strahovite posljedice i stigmu vezanu za mentalno zdravlje. Rečenice su kratke, bilješke su ponegdje samo fragment razgovora, a kao cjelina nerijetko intertekstualne, humorno intonirane i autoironijski ustrojene.
Bilješke, numerisane onim redoslijedom kako su nastajale, a koncipirane nelinearno čine da se vrijeme u njima doima poprilično isjeckanim. Ipak, takav koncept, čini se, dozvoljava (ili čak poziva) na proizvoljno kretanje kroz tekst. Na tragu takvog narativnog vremena, uočljivo je i da su bilješke u prvom redu motivisane putovanjem, doslovnim kretanjem od tačke a do tačke b osim u poglavlju naslova „Putovanja po sobi“. U poglavlju koje tematizira izolaciju u periodu COVID-a 19, od hektičnog javnog prostora, autor se zakreće ka privatnoj sferi, sferi doma. „Putovanja po sobi“ su statična ako kretanje shvatamo precizno u odnosu na ostatak knjige. Ipak, itekako dinamična i intrigantna u pogledu procesa izolacije i introspekcije te autorovih promišljanja i refleksija o životu i njegovom smislu. To poglavlje dodatno naglašava i možda zaokružuje poentu o važnosti ponovnog sagledavanja svakodnevnih stvari. Tako se cjelokupna zbirka ostvaruje kao očuđena rutina – upravo ono čemu teži i čemu se divi.
Radiofonski zapis Autobusnih bilješki kao zasebna interpretacija može upotpuniti interakciju sa književnim predloškom. Umjesto vizuelne i tihe aktivnosti čitanja, audioformat Autobusnih bilješki nudi mnogo imerzivnije i senzibilnije iskustvo. Raspoređeno u tri dijela, audioizdanje knjige započinje signalnim zvukom koji najavljuje dolazak autobusa. Užurbanost i žamor ljudskih glasova pojačava osjećaj prostora narativne radnje, a naracija popraćena muzikom i zvucima prirode intenzivira doživljaj priče prateći temu, ton i ozbiljnost svake od bilješki. Jedan od načina kojim ističe i izuzetnim čini ono što se podrazumijeva audioforma postiže motivom vode. Zvuk njenog mreškanja tihi je podsjetnik na potrebu da se predahne, nad kafom za koju voda vrije, nad slikom ribara koji u savršenom miru mota cigaru jednom rukom, nad toplim predvečerjem…
Od putničke svakodnevnice i bivstvovanja sa i među ljudima pa do potpune izolacije, kretanje je u knjizi Autobusne bilješke tek naizgled vanjsko. O njemu je ovdje tek naizgled riječ. Suštinski je ono najviše unutrašnje – kretanje po sebi. Nelagoda i tjeskoba koja takvo kretanje prati otklanja se samo čestim zastajanjem ispred onoga što je „dosadno“, očigledno i uobičajeno: takvo se takvim samo čini.
