Moroni će naslijediti zemlju?
PIŠE: Đorđije R. Radulović, polaznik 10. Bookstanove radionice za mlade književne kritičar(k)e
Ironija biblijskog ,,blago krotkima“ upućuje da zemlju nasljeđuju glasni, površni i samouvjereni. Moroni nađu način da prežive. Budale Bog čuva. Onaj isti Bog od kojeg se Feđa Štukan uporno ograđuje u svojoj memoarskoj prozi, isporučujući je, između ostalog, kao svojevrsni ateistički manifest. Pedeset i sedam samizdata, mnoštvo prevoda romana Blank, hrane sujetu i umiruju inicijalne sumnje autora da njegov život nije relevantna književna tema.
Raskošne ambicije traže konkretno djelovanje, a ne puko adrenalinsko prežderavanje. Strast za letenjem anestezira strah. Skok iz aviona djeluje kao uvježbana rutina, dok skok u spisateljski esnaf nosi više neizvjesnosti. Ipak, savremena proza, često raskomadana, trpi eksperimentisanje. Fragmentarna naracija i prekidi u kontinuitetu svijesti od prvih stranica omogućavaju razumijevanje postupka. Sjećanja nisu linearna, međutim, autor nema pokriće za demonstriranu, nespretnu artikulaciju misli. Potiskivanje kao elementarni mehanizam odbrane često onemogući detaljan uvid u traumu, svodeći je na tragove, što se i u romanu uočava. Pojednostavljeni opisi i vulgarizacija su alati kojima Štukan nastoji preživjeti sopstveno djelo. Igra se s bolnim događajima i svojim reakcijama na njih. Odsustvo osnovnih sintaktičkih i metaforičkih elemenata reflektuje haos njegovog unutrašnjeg svijeta.
S nesvakidašnjom otvorenošću, senzacionalistički i naizgled usputno pripovijeda o svojim ovisničkim, delikventskim ponašanjima, ostavljajući čitaoca da zamišlja kako on čeprka po svojoj zadnjici, pokušavajući da izvuče dobro sakrivene narkotike. Ko je tu onda moron?!
Servirane istine, banalne fraze mogu djelovati zavodljivo, gotovo himnično, naročito kada ih autor predstavlja kao parole na demonstracijama ili pokušava agresivno uvjeriti sagovornike da je religija kult smrti – najmorbidnija stvar koju je čovjek izmislio i koja postoji samo zbog novca. Ne vodi dijalog, već ofanzivu. Isus Krist izdahnuo je u mukama, ne znajući da će osim bodljikavog vijenca, nositi prezervative i tako pozivati na mir u Bosni i svijetu. Autor je kroz ovu, kako je naziva, instalaciju, uspio privući pažnju svjetske javnosti i ujediniti tri vjere u mržnji prema njemu. Samozadovoljno, ali nevješto karnevalizuje religije.
Njegov stav oslanja se na infantilni bunt, stalno relativiziranje istine i svrstavanje poznavaoca tajne vječnog života u kategoriju morona, čime ih etiketira i diskvalifikuje. Blasfemični elaborati, strastvene propovijedi dokazuju blank, odnosno da prazno bure jače zveči. Autor je oličenje ateističkog stereotipa, a pseudoroman rasadnik opasnih generalizacija. Samo Štukanova subjektivna istina je objektivna. Zavidan je njegov napor da dovede u sumnju sve, osim sopstvenih uvjerenja. Autoreferencijalni humor ne uspijeva da ispere gorčinu izazvanu intimnim kurzivnim fragmentima, što je, valjda, trebalo naglasati njegovu loše predočenu poentu. Mahalski otrov u njegovom jeziku ne dolazi slučajno – to je dijalekt njegovih misli.
Glasno upozorava na nacionalistički i huškački pledoaje. Zanemaruje ideološku matricu kojoj pripada. On je MI, a ne ONI. Prikazuje sebe kao osobu formiranu kroz marginalnost, ratno iskustvo, kriminalni ambijent, glumačku karijeru i društvenu odgovornost. Neminovno je da se u njegovim iskustvima, naročito ovisničkim, ističu prevencijske poruke. Ostali sadržaji u knjizi su zasljepljujuće žuti, moronski. Ranije pomenute dimenzije se slivaju jedna u drugu. Dakle, Blank literarno potvrđuje intersekcionalnost Štukanovog identiteta – njegov glas nije jedinstven, već višeslojan i istorijski uslovljen, naročito danas, trideset godina kasnije, kada bh. društvo i dalje nosi oznaku tranzicijskog. Floskula za bjesomučne laži. Danas ih mogu optimistično progutati samo neupućeni.
Proces socijalne rekonstrukcije nikada i nije započet da bi bio dovršen. Štukan raskrinkava zakulisne igre, istovremeno ismijava i demonizuje religijske, političke i vojne autoritete. Nameće svoje činjenice. Šta s njima?
