Vizija bez oka
PIŠE: Lara Marković, dobitnica 3. nagrade 10. Bookstanove radionice za mlade književne kritičar(k)e (za komparaciju knjige Sto godina samoće G. G. Márqueza i istoimene televizijske adaptacije)
U pukotini između povijesti i mita, između onoga što zovemo stvarnim i onoga što smo odlučili da je izmišljeno, narativ ne počinje pogledom, već osjećajem. Iz te zamućene točke, iz nelagodne bliskosti s onim što djeluje nepoznato, nastaje Sto godina samoće. Ipak, ne kao analiza prostora u kojem osjećaj prethodi osjetu, već kao utjelovljenje svijeta gdje su logika, napredak i vrijeme izgubili stabilnost. Kao da se sve vraća, ali ništa ne dolazi natrag isto.
Junaci u ovom romanu nisu nositelji progresa, već figure zarobljene u mitološko-povijesnom ponavljanju. Simbol političke borbe, Aureliano Buendía, ostaje emocionalno nepovezan, njegov revolucionarni idealizam ne proizvodi stvarne društvene pomake, a na kraju života postaje zatočenik vlastite rutine. Time Márquez efektno subvertira očekivanja o junaku kao moralnom ili povijesnom stožeru, smještajući ga u kontekst magijskog realizma, gdje se granice između idealnog i apsurdnog pomiču i zamućuju.
Osjećaj samoće u takvoj se „realnosti“ izgrađuje kratkim fragmentiranim poglavljima koja donose anegdotalne epizode lišene vremenske dimenzije. Umjesto elaboriranih prikaza prostora, autor poseže za sintetskim, gotovo lirskim, opisima osjećaja kako bi ilustrirao poznati ambijent. Stoga, postignuta vizualnost nije produkt slikanja slike riječima jer slijepi opisi magijski čine vidljivim ono što se može samo osjetiti. Upravo ta somatska perceptivnost, gdje odsustvo oka pretpostavlja drukčiju vrstu viđenja, oblikuje prostor lišen vizualne orijentacije. Bliskost takovog prostora, kojeg se ne vidi nego proživljava, i neusidrenost u vremenskom kontinuumu induciraju osjećaj osamljenosti.
Taj se postupak u ekranizaciji prevodi u drugu krajnost. Umjesto otvorenosti i simboličke višeznačnosti romana, nudi se linearno izložena radnja u strogo sižejnom slijedu koja pruža svojevrsnu sigurnost. Prostor i pejzaž Maconda detaljno su oblikovani do te mjere da oduzimaju mogućnost vlastite imaginacije. U takvoj zatvorenosti rađa se začudno, ne kao produkt mašte, već kao posljedica odsustva praznina. Beskompromisnost koja ne otvara nova značenja, stvara osjećaj utopljenosti i za sobom povlači samoću.
Aktualizacija aktualnog naizgled je paradoksalna, pa i nepotrebna. Ipak, Márquezov magijski prostor simultano je i fikcionalna daljina i distancirani odraz svijeta koji uporno klizi u vlastite povijesne obrasce. To prepoznavanje nije tek književna igra, nego nelagodna svijest da je mitsko realno, sadašnjost magična, a apsurd svakodnevan. Znači li to da je proteklih šezdeset godina bilo dovoljno za jedan puni krug ili nedovoljno za da izađemo iz vlastitog gravitacijskog polja?
