Alena Mornštajnová, „Mali hotel“ (odlomak)
S češkog prevela Ljiljana Halilović
Jutro
Kad se dvadeset petog juna, nekoliko minuta prije sedam sati, Vaclav probudio, ništa nije ukazivalo na to da ustaje posljednjeg dana u svom životu. Tačno u sedam, po svojoj dugogodišnjoj navici, spustio je noge s kreveta, uradio nekoliko vježbi za istezanje i odlučnim korakom izašao u baštu.
Kiša je prestala, travke su se još povijale pod teškim kapima, a na jutarnjem suncu cvijeće je bilo blistavije i radosnije nego obično. Vaclav je izuo cipele i odsječnim pokretima napumpao hladnu vodu u kantu, podigao je visoko i izručio na sebe. Onda je zakoračio i ispružio ruku ka peškiru. Bosa noga mu je skliznula po nečemu vlažnom. Vaclav je raširenih ruku pao nazad i cijelom težinom glavom udario o metalnu pumpu.
Obojica – i Vaclav i zgaženi puž golać – bili su na mjestu mrtvi.
Nisu ni stigli pomisliti kako je to jutro lijepo i kako je šteta umrijeti.
Vijest o njegovoj smrti se tokom prijepodneva proširila cijelim predgrađem i odatle otišla u svijet.
Renata je slegnula ramenima i nastavila kuhati. Onda je spustila kuhaču, otišla u kupatilo, sjela na ivicu kade i rasplakala se. Plakala je zbog onoga što je bilo i zbog onoga što je moglo biti. Plakala je nad svojim neostvarenim snovima, a još više nad onim snovima koji su se ostvarili.
Pred očima joj je neprestano bila velika plava koverta, koju je godinama skrivala pod pažljivo složenom posteljinom. Nekoliko puta je namjeravala poslati, ali kad god bi dotakla grubi papir, trgla bi ruku kao da se boji da se ne opeče. Tek se prije nekoliko dana uspjela ubijediti u ispravnost onoga što radi, ponovo je pažljivo pročitala sadržaj koverte, zalijepila je, napisala adresu, zalijepila poštansku marku i odmah, kako se ne bi predomislila, odnijela pismo bez adrese pošiljaoca do najbližeg poštanskog sandučića. Silom je unutra ugurala veliku kovertu, a kada je čula da je udarila o dno, okrenula se i s čudnim osjećajem krivice, koji joj je stezao želudac, brzo otišla.
Jindra je na vijest o Vaclavljevoj smrti pomislila da svijet više nikada neće biti isti. U jednom trenutku se čak zapitala hoće li za nju biti mjesta u tom novom svijetu, da li će imati snage da krene dalje.
Pogled joj je pao na gomilu neotvorene pošte. Skroz dole, ispod računa i reklamnih letaka, ležala je bezoblična plava koverta. Pogledat će kasnije. Možda. Nekada.
Luciji je vijest o smrti njenog muža saopštio stariji sin. Onda je nježno pomilovao po ruci. Lucija je uz trzaj povukla ruku i nastavila u tišini posmatrati pukotinu na prozoru.
