Fatma Aydemir, „Džini“ (odlomak)
S njemačkog prevela Dina Bijelić
HÜSEYINE... ZNAŠ LI KO SI, Hüseyine, dok u staklu balkonskih vrata prepoznaješ blistave obrise vlastitog lica? Dok otvaraš vrata, izlaziš na balkon i topli ti zrak miluje lice, a među krovovima stambenih blokova Zeytinburna zalazeće sunce sija poput divovske narandže? Protrljaš oči. Možda, pomisliš, možda su sve prepreke i sve nedoumice u ovom životu služile samo tome da jednog dana staneš ovdje, znajući: Ja sam ovo zaradio. Prolivenim znojem.
Slušaš prvi večernji ezan na balkonu svoga stana, svoga prostranog stana od 3 + 1 sobe na četvrtom spratu, za koji si rintao i štedio gotovo trideset godina, dok si istovremeno odgajao četvero djece i svojoj ženi pružao doduše skroman, ali nikad oskudan život. Život si provodio u tri smjene, Hüseyine, preuzimao si svaku nedjeljnu i prazničku smjenu, svaki prekovremeni rad, nastojao si da u željezari dobiješ svaki doplatak, da prehraniš porodicu, da najmlađem kupiš kopačke, da najstarijem otplatiš dugove, da nešto malo ostaviš sa strane. I evo, konačno si uspio. U svojoj pedeset i devetoj godini postao si vlasnik. Kada Ümit za nekoliko godina završi školu i ti konačno budeš mogao napustiti Njemačku, tu hladnu, bezdušnu zemlju, ovaj stan ovdje u Istanbulu čekat će te, s tvojim imenom na zvoncetu. Hüseyine! Konačno si sebi našao dom.
Uživaj u ovom trenutku, Hüseyine. Osluškuj kako je bučna muzika uličnih dućana ispod tebe odjednom utihnula, kako se još samo čuju ezan i buka saobraćaja i glasovi miliona ljudi koji i dalje lutaju ulicama, idući za svojim poslovima. Slušaj kliktanje galebova. Udiši sparni zrak, zagađen ispušnim gasovima i spaljenim otpadom, i dopusti da ti se pogled još koji minut odmara na toj vrevi dolje među zgradama, prije nego što počneš klanjati namaz.
Pogledaj, prekoputa se otvorio lokal koji služi lahmadžun, pripada lancu restorana Ibrahima Tatlısesa. Kako si nekad volio njegove pjesme, Hüseyine. Čak si sebi nabavio njegovu ploču i svake večeri u radničkm domu otvarao filtrirano pšenično pivo. Prvo bi zašištao čep, onda zašumio gramofon i začuo bi se saz na početku pjesme Tükendi Nakdi Ömrüm. Sjećaš li se, Hüseyine, uz tu si pjesmu ispušio toliko cigareta da ti se tijelo rasplinulo u bijeli oblak dima, tamo u skučenoj kuhinji radničkog smještaja, na kraju onog dugog, mračnog hodnika. Ibo te je dirnuo, jer je u svojim pjesmama pjevao o svim onim ljudima koji nikoga nisu zanimali, siromašnim i tamnoputim, o radišnim ljudima sa sela, ljudima poput tebe, Hüseyine. Ibo te je dirnuo, jer je i on odbacio jezik svojih roditelja kao kakvu bezvrijednu vreću šljunka.
Ali sada ga više ne podnosiš. Čak ti je Ibo postao odvratan, način na koji se svakog petka uvečer šepuri u onoj svojoj televizijskoj emisiji, priča gluposti i bulji u svoje trbušne plesačice, prezireš tog nečasnog čovjeka koji je na pijaci u Urfi dao upucati običnog trgovca, jer ga ovaj nije htio poslužiti. Tako je barem pisalo u novinama.
Ne, Hüseyine, uz svu dobru volju, to nije čovjek čije kasete bi trebao kupovati i slušati. Osim toga, Ibo je s narodne muzike prešao na arabesku, a ti si se odavno odrekao i cigara i alkohola; bez alkohola, arabeska je gotovo nepodnošljiva. A čak i da nije: šta tebi pjesme jednog takvog čovjeka još mogu pružiti? Čovjeka koji tuče svoje žene, koji se time čak javno hvališe? Ništa. Ali Perihan i Hakan i Ümit će ipak biti impresionirani restoranom. Šta ćeš, Hüseyine, restoran pripada najpoznatijem čovjeku u ovoj zemlji i nećeš moći djeci prigovoriti ako tamo odjure svaki dan i prežderavaju se tim smećem.
Naprotiv, ti ćeš ih lično častiti tom hranom, zadovoljno ćeš ih posmatrati i veseliti se što si im konačno omogućio da od sad svako ljeto mogu provesti u Istanbulu, u ovom veličanstvenom gradu za koji se stoljećima vodilo toliko ratova, prolilo toliko krvi, a sve za džaba. Jer niko nije shvatio da se ovaj grad nikad ne može osvojiti. Grad, naime, na kraju uvijek osvoji tebe. Na kraju ćeš završiti samo kao još jedan sloj prašine pod zemljom, pod nogama nekih novih osvajača s uvijek istim žudnjama, a Istanbul će sve njih primiti, progutati i pretvoriti u prah, njima se hraniti i nastaviti rasti, sve do još blistavije veličanstvenosti.
