Cikličnost ponavljanja
PIŠE: Luka Bošković, polaznik 10. Bookstanove radionice za mlade književne kritičar(k)e
Darko Cvijetić je za roman Schindlerov lift 2019. godine dobio nagrade „Fric“ i „Kočićevo pero“. Već sljedeće godine Buybook objavljuje njegov drugi roman Što na podu spavaš, dio trilogije koja je završila s romanom Previše mi to. Osam djevojčica. Može se reći da romanom Cvijetić, inače pjesnik, dramaturg i pozorišni redatelj, potvrđuje sebe kao romanopisca. Pri tome, u romanu se mogu primijetiti lirski i dramski utjecaji koji oblikuju njegovu prozu u zanimljiv produkt. Čita se kao roman, adaptiran je u predstavu (radnja nije sasvim preuzeta, pa ko je čitao roman, ponovljeno gledanje radnje neće biti redundantno, i obrnuto), a može se tumačiti kao pjesma. Radnja se čita, gleda, i u mislima proučava, ciklično, vraćajući se njegovim ponavljajućim motivima.
Iako je autor jedan od likova, glavnim likom se može smatrati njegov brat, Bota. Poglavlja romana su kratki moment perspektive Bote i ljudi koji ga okružuju, njegova porodica, njegov najbolji prijatelj, njegova djevojka i njegov oficir. Pred sami početak rata u Bosni i Hercegovini, dok uveliko traje rat u Hrvatskoj, Bota je regrutovan u JNA i ubrzo biva zarobljen u kasarni „Viktor Bubanj“ dok se njegova porodica suočava sa logorima za bošnjačko i hrvatsko stanovništvo u Prijedoru. Narativ je dosljedan konfuziji i dezorijentaciji zatečenog multietničkog i multikonfesionalnog društva Bosne i Hercegovina. Iz fragmenata poglavlja čitalac rekonstruiše tok radnje. Na osnovu onoga što već zna o ratu u Bosni i Hercegovini, grade se očekivanja i pretpostavlja se daljnji tok radnje, a možda se usput nauči i nešto novo. Ciklično ponavljanje motiva traži tumačenja, povezuje sudbine različitih ljudi i ukazuje na to koliko pažnje je potrebno za razumjeti nijansirane razlike između okolnosti kad je motiv ponovljen. Kao što u strofama pjesme iste riječi dobivaju drugačije značenje sa ponavljanjem, tako i „minut“, i „nebo“ i njegov kontrast „što na podu spavaš“, „desno u šumu“ izgovoreni drugim ustima i shvaćeni drugim ušima, dobivaju različita značenja održavajući istu suštinu. Ostaje turobna svjesnost da se historija ponavlja, da (ni)je onaj rat ovaj rat, da su likovi zarobljeni u ciklusima većim od njihovih života. Da li je moguće razbiti takve cikluse? Koliko puta se historija mora ponavljati da je naučimo? Na to pitanje čitalac može odgovoriti kad pročita knjigu. Ili ako pogleda nagrađenu istoimenu predstavu, koja će ga uputiti na knjigu da ponovi (ili otkrije) gradivo. Historija je učiteljica života, a ponavljanje je majka znanja.
Za Bosnu se često kaže da je Jugoslavija u malom, a za roman Što na podu spavaš se može reći da je Bosna u malom. U romanu je čest motiv gubitka dijela svog tijela. Tijelo je naš vidljivi identitet, ono što prvo neko vidi kad nas u poznaje. Metaforički, raspad Jugoslavije se materijalizira sa gubitkom ruke, glave ili očiju. Jedan je bitan dio identiteta je naglo nestao. Pozorišna scena istoimene predstave je mrtvačnica iz koje Darko, lik-autor, vadi likove, oživljava ih i tjera ih da proživljavaju traume rata dok se ne vrate mrtvima. Lik-autor ponavlja historiju dok ne nauči ono što traži, dok se svoje traume ne izliječi. Jedna od mnogih uloga umjetnosti jeste terapeutska.
Društvo Bosne i Hercegovine proizvodi, po nekim mišljenjima i previše, ratne književnosti kao da postoji težnja da se teška trauma prevaziđe i pretvori u lekciju, a pobuna likova protiv pisca kao da nosi taj sentiment, pitajući „Dokle?“. Ovaj roman može biti stepenica do razumijevanja. Samosvjesnost pisanja o ratnoj tematici ne dozvoljava da ovaj roman ostane samo jedan od mnogih (anti/post)ratnih romana.
