Postoji samo jedna sudbina
PIŠE: Marta Hribar, polaznica 10. Bookstanove radionice za mlade književne kritičar(k)e
Roman Sto godina samoće Gabriela Garcíje Márqueza je u godini objave doživio veliki komercijalni i kritičarski uspjeh, te se danas smatra vrhunskim svjetskim klasikom i jednim od reprezentativnih djela hispanske književnosti. Svaki put kad bi se ovaj roman spomenuo, pridružile bi mu se poznate riječi, magijski realizam. No, pitanja koja Sto godina samoće postavlja uporabom stila magijskog realizma, pojam koji se čini gotovo oksimoronski, govore nešto više o sudbini čovječanstva.
Sto godine samoće je veliko djelo koje kroz sto usamljenih, burnih i magičnih godina prati sedam generacija obitelji Buendia od začetka malog mjesta Macondo. Opširnim dokumentiranjem sto godina jedne obitelji, Márquez stvara njihov posebno detaljan povijesni pregled. No, kroz taj temelj realističnog se ispleću magični elementi omogućeni divljom i utopijskom imaginacijom. Maštovitost koju najprije posjeduje patrijarh prve generacije obitelji, José Arcadio Buendia, će se razgranati na muške potomke. Naposljetku, pretjerano ambiciozna mašta će dovesti ove likove u nezamislive krajnosti izolirajuće ludosti počinjući potražnjom za utopijskim mjestom zvano Macondo popunjeno ljudima u blatom izgrađenim domovima, šarenim papigama u kavezima i čudotvornom alkemijom.
S druge strane, žene obitelji Buendia su predstavljene kao uzemljeni glas razuma – one su te koje dovode i održavaju urednost i red, barem je tako očekivano od njih. Ursula, koja će do kraja svog sto i nešto godina starog života živjeti od straha neizbježne sudbine koje je dijete sa svinjskim repom, provodi sve vrijeme popunjavajući uloge koje njezin muž i otac njene djece zapostavlja u lovu za velikim otkrićima. Onako kako je Joséa Arcadija Buendiju i njegove sinove istinska imaginacija prouzročena suvišnom slobodom dovela do izvanjske izolacije, ograničenost te iste slobode i nužnost čiste ozbiljnosti Ursulu i njene kćeri prisiljava na unutarnje uzrokovanu osamu.
Vrijeme, fragmentirano i raseljeno, čiji se prolaz čini kao da je nepomičan i gotovo neraspoznatljiv, ostvaruje veoma specifičan dojam izgubljenosti i isto tako izolira. Pretjerana prizemljenost i ovisnost oslanjanja na čistu zbilju onemogućuje ikakav pokret naprijed, ono uskraćuje promjenu. No, kao druga krajnost tog stava realističnosti, ekstremna maštovitost dovodi do lucidnog stanja koje sprječava uzemljenost te sa njom obustavlja osvrt na suvremenost i ljude koji se u njoj nalaze. Bez obzira što su prošlost i budućnost dvije krajnosti vremena, Marquez vješto manipulira njima kako bi istaknuo laku podložnost ekstremitetima, ali i poručio poruku neizbježne sudbine čovječanstva.
Za razliku od romana, njegova zasad nedovršena serijska adaptacija objavljena na Netflixu 2024. godine se drži kronološkog rasporeda vremena s par momentalnih izuzetaka. Zbog takve odluke, prikaz maštovitog i magijskog je prisiljen iskazati se kroz čisto vizualna i scenska sredstva. Taj element zaigrane zamagljenosti vremena je naposljetku nepostojan, čak bi se moglo reći žrtvovan kako bi istaknuli esenciju magijskog realizma putem minimalnih rezova i glatkih prijelaza, ali i raznolikosti i obojanosti svijeta koji je Marquez u romanu stvorio.
Od primitivnog i slobodnog u početku, pa do tijesnog i razaranog kapitalizmom i ratom na kraju, Macondo i povijest obitelji Buendia su dovedeni u stanje potpune oronulosti što čeka da je vrijeme otjera. Upisivanjem jedne krvno, te neizbježno povezane obitelji čiji će kraj slijedećih sto godina biti sve tragičniji, Marquez naposljetku nudi povijesnu, ali i opominjuću priču kakvu su dali veliki antički epičari i tragičari u svoje vrijeme. Sva će povijest potom biti zaboravljena zajedno s obitelji Buendia, i ostavljena da se ponovi. Kroz vrijeme je postalo veoma očito kako suvremeni svijet drži svoj pogled u oblacima s ambicijama i snovima o velikim otkrićima i napretku, a ispod tih gustih oblaka gdje je zemlja, gdje su njegove noge usidrene, ostavlja da padne u ponor. Taj slijed činova nije nov i nije poseban, nego samo razarajući, nešto što su tri sestre suđenice već privikle plesti. Na kraju, sudbina čovječanstva je ostavljena da bude zatočena u vlastitoj zaboravnosti i pohlepi.
