Modernističko samootuđenje

PIŠE: Lucas Legović, polaznik 10. Bookstanove radionice za mlade književne kritičar(k)e

Kazna počinje jedna je od prvih rečenica koja se pojavljuje u kanonskom romanu Alfreda Döblina Berlin Alexanderplatz. Time se aluidira na izlazak glavnog junaka Franza Biberkofa iz zatvora u kojem je proveo četiri godine zbog ubojstva djevojke Ide. Franz zapravo ne želi izići, jer je u svojevrsnoj sigurnosti zatvora našao prividni mir i svrhu, dok ga vanjski svijet plaši i zbunjuje. Za njega kazna sada počinje jer se vraća u vanjski svijet i odlučuje živjeti kao pošten čovjek, što se kroz roman prikazuje kao nemoguća misija.

“Tko je Franz Biberkopf?” pitanje je koje se nameće kroz cijelu knjigu. Je li on hladnokrvni ubojica, prekarni radnik, mentalni bolesnik ili pošten čovjek? Možda je sve od navedenog, samo čovjek koji proživljava niz simboličkih smrti u sklopu kojih se gube različiti slojevi njegova identiteta dok se ne dođe do suštine, tj. samog imena − Franz Biberkopf. 

Prvu simboličku smrt proživljava odmah na početku, kad izlazi iz zatvora i suočava se s činjenicom da je izopćenik i stranac u vlastitom gradu. Druga smrt nastupa kad gubi ruku u nesreći i konačno shvaća da neće moći biti pošten čovjek jer je svijet oko njega korumpiran i ravnodušan. Treća, možda najdublja smrt događa se kada ostaje bez partnerice Mietze i završava u katatoničnom stanju, potpuno emocionalno i mentalno slomljen. Zanimljivo je da Franz doživljava i svojevrsno seciranje – doslovno, kad ostaje bez ruke, ali i metaforički, jer roman secira njegovu svijest, rasklapa ga na dijelove i pokazuje što se krije ispod fasade identiteta.

Postoji kosac, a zove se Smrt, veliki Bog mu snagu daje. Danas oštricu brusi, već siječe bolje. Rečenica o smrti ponavlja se više puta u različitim oblicima kroz roman. Iako Franz ne proživljava doslovnu smrt, svaka njegova simbolička smrt ima gotovo jednaku težinu. Ta formulaičnost podsjeća na epske spjevove, a čini se vrlo simboličnom za ovaj roman u kojem Franz postaje epski junak modernog doba. 

„Zašto Berlin?“ Zanimanje za velegrad zauzima važno mjesto u zapadnoj književnosti, od Balzacova Pariza preko Dickensonova Londona do Joyceva Dublina, stoga ne čudi što Döblin svoju priču smješta upravo u Berlin. No, zašto Berlin? Upravo zato što je u tom gradu u to doba najvidljivije bilo urušavanje društvenih vrijednosti i rastući osjećaj da nešto mračno dolazi. Berlin je ovdje prikazan kao živo biće koje diše, bruji, mijenja se i proždire, mjesto koje neprestano iskušava pojedinca i gura ga prema rubu očaja. Dobro je imati na umu i povijesni trenutak u kojem se roman odvija, ali i način na koji ga je Fassbinder u televizijskoj adaptaciji prikazao u različitim tonovima žute, smeđe i sive boje. Taj vizualni sloj naglašava nečistoću grada ispod koje se krije moralni trulež i slutnja onoga što će uskoro kulminirati – uspon nacizma. Upravo je kroz taj motiv truleži i propadanja Berlin u romanu i TV-seriji pretvoren u simbol prijelaznog, liminalnog prostora na kojem niču nove ekstremne ideologije.

Ono što ovaj roman čini duboko modernističkim jest upravo alijenacija običnog čovjeka, temeljni topos modernističkog romana. Franzovo iskustvo postavlja pitanje kako ostati moralan ili barem cjelovit u svijetu koji ne poznaje moral ni stabilne vrijednosti.

Berlin Alexanderplatz  odlikuje se i tipičnim modernističkim tehnikama pripovijedanja. Döblin se služi strujom svijesti i unutarnjim monologom kako bi čitatelju približio Franzovu rastrojenu psihu, njegovu nesigurnost, zbunjenost i nemoć da se snađe u kaosu velegrada.

Kombiniranjem subjektivnih doživljaja, fragmenata sjećanja, novinskih isječaka i različitih glasova, roman stvara slojevitu sliku svijeta koji se raspada i u kojem je granica između stvarnosti i privida sve manje jasna. Jedan od takvih detalja je trenutak kada Franz, potpuno dezorijentiran i nesvjestan težine svojih postupaka, počinje prodavati nacističko glasilo i ponosno nositi kukasti križ, uvjeren da je napokon pronašao pripadnost i identitet. Upravo ta formalna razlomljenost i fragmentarnost u velikoj mjeri pridonose dojmu modernističkog samootuđenja i stvaraju iskustvo čitanja koje je istodobno izazovno i uznemirujuće.

Döblinova slika prednacističke Njemačke nudi zabrinjavajuće paralele sa suvremenim svijetom. Upravo u toj svevremenosti, u sposobnosti da istodobno govori o prošlom i sadašnjem vremenu, leži snaga i vrijednost ovog romana.