O hrabrosti i slobodi
Marjan Kamali, Lavice Teherana, s engleskog prevela Amela Kavaz
PIŠE: Sanita Delić
Pored nesagledivih posljedica oluja povijesti, Kamali slijedi trag lavica koje su, uprkos svemu, branile svoju riječ, prostor i slobodu. Lavice Teherana je roman o ženama čiji su životi, poput stihova Rumija, nosili tišinu i vatru u istom dahu – tišinu koja je neočekivano prerasla u najglasniji krik.
U svom trećem romanu Lavice Teherana, američka spisateljica iranskog porijekla Marjan Kamali oživljava mit o „urokljivom oku“, protiv kojeg se junakinje Ellie i Homa neumorno bore. Kamali ispisuje himnu hrabrosti i izdržljivosti iranskih žena, a neraskidivo prijateljstvo između dvije djevojčice smješta u kontekst vladavine posljednjeg šaha Pahlavija, Revolucije 1979. godine i brutalnog fundamentalističkog svjetonazora koji je uslijedio. Odrastanje u Iranu koje je ispripovijedano iz dvije potpuno različite perspektive – siromašnog dijela grada iz kog potiče Homa i imućnih krugova iz kojih dolazi Ellie – stopit će se u borbi za prava žena, koja su bila kršena i oduzimana s promjenom vladajućeg režima.
Kroz nestvarne opise cik-cak uličica Teherana, kombinacije mirisa i kakofonije buke Velikog bazara s raskošnim bojama, hranom i začinima, zvucima metalnih šipki bakrorezaca i zanatlija, provlače se snovi i nadanja dvije sedmogodišnje djevojčice koje maštaju o blistavoj budućnosti. U tom svijetu, one će izrasti u Shir zan, što je, kako objašnjavaju, persijski izraz za snažne i hrabre žene, odnosno žene-lavice. Homa želi da postane sutkinja kako bi mogla mijenjati iz korijena zakone koji je sputavaju. Ellie, s druge strane, teži miru porodičnog i bogatog života žene iz viših društvenih krugova, što će u godinama koje slijede biti predmet nesuglasica i međusobnog nerazumijevanja, naročito tokom studentskih dana. Upravo tada dolazi do slučajne izdaje koja će im zauvijek promijeniti tok života, ostavljajući njihovo prijateljstvo da sablasno, kroz drage uspomene, egzistira između oprosta i zaborava.
U sjeni političkih oluja, utjecaj patrijarhalnih normi sve više izlazi na površinu kako se postepeno upoznajemo sa sudbinama drugih, njima bliskih žena. Njihovo mjesto u društvu umnogome zavisi od muževa i očeva, a materijalna pitanja sa sobom povlače i ostale slobode, koje dalje bivaju strogo oblikovane normama koje ne opraštaju žensku nezavisnost. Kroz priče o razvodima, oduzimanju djece, slučajevima silovanja i fizičkog nasilja, spisateljica tematizira značenje slobode i žrtvu koju u jednom ovakvom sistemu podnose žene. Krhkost mukom stečenih sloboda u romanu se dodatno eksplicira i produbljuje na bolnom primjeru brisanja razlike između žene žrtve seksualnog nasilja i nje kao bezvrijedne i ukaljane žene.
Dolaskom fundamentalista na vlast, tjelesna autonomija žena biva ozbiljno narušena, dok moralna policija patrolira ulicama, tražeći vidljive pramenove kose. Vješto miješajući historiju i fikciju, spisateljica se osvrće na postpandemijsko doba, te u svoj narativ uvezuje i stradanje mlade žene Mahse Amini, koja je 2022. nakon hapšenja zbog nepropisnog nošenja hidžaba brutalno pretučena. Iako se protesti nakon ove tragedije prikazuju vrlo kratko, romanom glasno odjekuje isti duh otpora kakav je njegovala Homa, uz poruku da u slobodi nema prisile. Kako junakinje sazrijevaju, nesuglasice iz mladosti se razrješavaju kroz Homine riječi: Žena ima pravo živjeti život pun intenzivnih ambicija ili život s manje njih, ili šta god. (...) Šta god ona odabere. I nakon fizičke udaljenosti i godina bez kontaktiranja, prijateljstvo Ellie i Home postat će simbolom opstanka i otpora u vremenima kada su se politički i religijski metanarativi brzo smjenjivali.
Pored nesagledivih posljedica oluja povijesti, Kamali slijedi trag lavica koje su, uprkos svemu, branile svoju riječ, prostor i slobodu. Lavice Teherana je roman o ženama čiji su životi, poput stihova Rumija, nosili tišinu i vatru u istom dahu – tišinu koja je neočekivano prerasla u najglasniji krik.
