Izvještaj s događaja: “Bečki roman“, Dragan Velikić

PIŠE: Marta Hribar, polaznica 10. Bookstanove radionice za mlade književne kritičar(k)e

U 18 sati, u Sarajevu je gotovo 40 stupnjeva. U dvorištu Buybookove knjižare na crvenim stolicama sjedi publika mašući lepeze. Nasuprot njih je pozornica s velikim platnom koje prikazuje sliku naslovnice knjige, a pored nje dva imena i njeno ime. U stolicama na pozornici sjede ta dva imena, s jedne strane autor Dragan Velikić, a s druge strane njegov sugovornik, Branko Čegec. Nasuprot njih na stoliću stoji knjiga s naslovom Bečki roman.

Nakon uvodnih predstavljanja, Čegec zamoli Velikića da pročita dio iz romana što Velikić i uradi. Čegec započinje razgovor s malim sažetkom romana o čovjeku koji završi u bečkom pritvoru nakon optužba kako je otrovao kolač. No, taj događaj nije fikcijski, već je stvarno zbivanje, biografski trenutak koji se dogodio 2020. godine autorovom sinu. Počeo je pisati ovaj roman nakon završetka tog bizarnog događaja koji je trajao dvije godine, a toliko ga je i pisao. Taj proces je uključivao provođenje vrijeme s odvjetnicima i razgovorom sa sinom. Iz tog događaja, autor je uzeo traumatično iskustvo kako bi napisao roman koji, ne samo prepričava događaj, već se osvrće na njega kako bi preispitao sve što je do tad znao o Beču i što se krije iza njegovih rešetaka. Ističe kako je Austrija jedina zemlja koja ne nudi ikakvu odštetu ili plaćanje odvjetnika kako bi se nadoknadili troškovi nedužnog čovjeka, a ono što se događa unutar zidova zatvora i rehabilitacijskih centara je nešto još gore. Velikić, koji je neko vrijeme radio kao srpski ambasador u Austriji, priznaje kako je neko vrijeme Beč bio mjesto snova, ali se ta percepcija potpuno obrnula. Njegov sugovornik, Čegec spominje kako je roman koji uz probleme austrijskog pravosuđa, i o odnosu oca i sina. Moglo bi se reći da je više o ocu nego sinu. Na to se autor nadovezuje kako bi rekao da je za njega bilo bitno da je iskren nešto što je shvatio tek pri kraju pisanja romana. Kako je roman bio napisan povodom jednog traumatičnog, ali naposljetku političnog događaja, postavljeno je pitanje o mogućem pisanju romana o aktualnim protestima u Srbiji što Velikić odmah negira kako bi razjasnio da to nije dio njegovih literarnih djela, nego kolumni.

U tih kratkih 45 minuta, roman je jednim jednostavnim razgovorom koji ne može da izrazi što roman pripovijeda došao do svog zaključka. Unatoč toj jednostavnosti, razgovor je zbližio temu o detoniranoj idealizaciji i iskrenom pisanju autofikcije, a zadovoljstvo je bilo njime se očitovalo o velikom pljesku publike.

Fotografija (c) Milomir Kovačević Strašni