Preporuka za čitanje: “Produženi ponedjeljak”

Franjo Šola, Produženi ponedjeljak

PIŠE: Hana Vranac

Roman suptilno oslikava svakodnevnicu čovjeka koji se ne bori da pobijedi život, već da ga razumije. Autor ne nudi rješenja, već tiho priznanje stvarnosti, pa poručuje isto što i citat Sándora Máraia sa pročelja romana: “Upućen čovjek je miran. Zna da nema pomoći.”

Romanom Produženi ponedjeljak Franjo Šola ulazi na književnu scenu i našu pažnju okupira nepretencioznom pričom koja pokazuje kako život, uprkos težnji ka promjeni, često ostaje nepromijenjen, ali drugačije prihvaćen. Ne znamo koliko svoga upisuje u lik Alena Zeca i koliko radnja ima veze sa stvarnim događajima, ali ovih dvije stotine stranica možemo čitati kao još jednu autofikciju napisanu u krizi srednjih godina i u tom stavu prema ovoj knjizi nema ništa degradirajuće. Možemo tumačiti da Alen Zec piše knjigu o sebi odgovarajući na dilemu teorije književnosti da svaki život jeste vrijedan ispisivanja. Alenov život i životi onih oko njega su onakvi kakvima ih u svakodnevnici poznajemo – normalizovanog kretanja ispod ideala koji postavljaju knjige samopomoći, a kakvo svi, u ovoj ili onoj formi, nekada ili stalno, živimo.

Alen Zec, arhitekta koji tek krajem romana prvi put radi u struci, nakon razvoda započinje samački život u stanu koji ubrzo naseljavaju kolegica iz ekološkog udruženja prema kojoj gaji osjećanja, njena djevojka, sin i mačka. U toj zajednici prešutno propituje je li ovo sada posljedica rata, dok čitaocu otvara prostor da se pita jesu li svi odustali od rada na sebi i prihvatanja odgovornosti ili život i ne može biti veći od toga kakvim ga živimo – nekad neodgovorni, vođeni niskim strastima i strelicom na poludjelom magnetnom polju kompasa.

Roman počinje riječima Iz dana u dan, život mi izgleda sve prazniji, kada Alen jednog ponedjeljka kreće u rodni grad prodati porodičnu kuću. To je mjesto u kojem „ne vole ćirilicu“ i u čijem centru je veliki spomenik žrtvama rata. Porodična kuća postaje topos kroz koji se razvija Alenova priča o izgubljenom vremenu – roditeljima i djetinjstvu, nasuprot stana u Sarajevu u kojem su osjećaji praznine neprotumačeni svojim uzrocima iz prošlosti. U rodnom gradu upoznaje Jasenka, birokratskog radnika sa ratnim biljegom samookrivljenja. On postaje zaključnica Alenovog pomirenja sa smrtnosti, neobilježenog strahom o kom smo navikli čitati, već pomirenjem sa životom koje koketira između nihilizma i meditacije.

Alenovu umetnutu western priču na kraju romana autor najavljuje Jasenkovim riječima kako trenutno čita Sačekaj proljeće, Bandini Johna Fantea, koji je i sam u predgovoru jednog izdanja rekao da razmišljajući o toj knjizi ne može ne misliti o djetinjstvu i roditeljima. Postaje nam jasno da Šola igra igru alter ega, antipoda i zrcaljenja među likovima, prostorima, filozofijama, ne imenujući nijednu. Na sve spomenuto u romanu autor ne upire prstom. Ono se javlja gotovo prešutno pa ovo nije knjiga o rodnom kraju, ni o ratu, ni o Sarajevu. Ovo može biti knjiga o roditeljstvu, prijateljstvu, parnerstvu, samodestrukciji, samopomoći i pronalasku mehanizma za preživljavanje.

I premda je mnoštvo događaja velikog vremenskog raspona suzbijeno na jedan eliptični ponedjeljak, vrijeme ne doživljavamo furiozno, već kao jedan prvi dan u sedmici u životu bez radnog vremena. Zato je pretpostavka da je ovo štivo za ljubitelje poetike Almina Kaplana, koji je i uređivao ovaj roman potisnutog vremena i društvenih anomalija koje isplivavaju iz svakog prostora kojim se krećemo čitajući.