ALENA MORNŠTAJNOVÁ: Bez obzira na to koliko se trudili, takozvana „velika historija“ ima snažan utjecaj na naše živote
Alena Mornštajnová trenutno je najčitanija i najprevođenija češka autorica čiji su romani − od kojih su najpoznatiji Hana, Šuma u kući i Mali hotel − prevedeni na više od dvadeset jezika i samo u Češkoj do sada prodani u više od pola miliona primjeraka. Za book-by-book je urednica predstojećeg Buybookovog izdanja Malog hotela Ena Hasečić razgovarala s autoricom o odnosu pojedinca i historijskih mijena, životnih stihija i ideala – tematiziranih upravo ovim romanom.
RAZGOVARALA: Ena Hasečić
ROMAN I INTERVJU S ČEŠKOG PREVELA: Ljiljana Halilović
Šta vam je poslužilo kao inspiracija za roman Mali hotel u kojem pratimo događaje oko jednog takvog osnovanog u vrijeme Prve Čehoslovačke Republike, a koji je služio kao mjesto za kratke susrete, i koji odolijeva burnim historijskim događajima? Je li postajao stvarni hotel, porodično sjećanje ili određeni historijski trenutak koji je poslužio kao početna tačka za priču?
Mali hotel je moj drugi roman i za razliku od prvog, Slijepa mapa, koji je porodična saga o tri generacije žena, ovog puta sam željela napisati roman u obliku svojevrsnog mozaika druge polovine burnog dvadesetog stoljeća, sastavljenog od mnoštva fragmenata – sudbina nekoliko likova. Zamišljeno je da glavni likovi budu dva muškarca – polubraća – prilagodljivi Vaclav i neprilagođeni Oldrih. Radnja je smještena u mali hotel, kakvih vjerovatno ima u okolini svakog grada. Pomalo je zabačen i naizgled posve neupadljiv, pa se upravo zato u njemu sastaju parovi koji se ne smatraju društveno prihvatljivim. I u mom rodnom gradu postojao je jedan takav mali hotel s prilično lošim ugledom.
Vaclav Manes je prikazan kao čovjek bez čvrstih uvjerenja, neko ko preživljava prilagođavajući se promjenjivim okolnostima. Kako ste pristupili oblikovanju takvog lika? U kojoj mjeri ste željeli da se čitalac poistovjeti s njim, uprkos kompromisima? Može li se Vaclav posmatrati ne samo kao pojedinac, nego i kao metafora čitave generacije oblikovane pritiscima tadašnjeg doba i potrebom za konformizmom?
Vaclav je čovjek svoga doba. Nije ni loš ni zao, jednostavno želi živjeti i preživjeti. Kako je rođen u režimu koji ne voli jake karaktere, uspješan je jer mu nije problem da se prilagodi. On nije onaj koji će mijenjati tok događaja – događaji upravljaju njime i prilagođavaju ga sebi. Upravo se po tome i razlikuje od svog polubrata Oldriha. Međutim, ni on nije borac i ne pokušava se suprotstaviti uspostavljenom poretku, ali želi živjeti po svom, pa samim tim postaje smetnja i upada u različite situacije koje njegov život čine komplikovanim.
Obojica su produkti sistema, predstavnici one tihe većine koja nije ni sarađivala s režimom, niti mu se otvoreno suprotstavljala – jednostavno su željeli živjeti. Ipak, svaki od njih izabrao je drugačiji životni put.
U romanu ispreplićete intimne lične priče s velikim historijskim događajima – od Prve Čehoslovačke Republike, preko nacističke okupacije, pa sve do komunizma i Baršunaste revolucije. Kako ste pristupili usklađivanju historijske tačnosti s književnom fikcijom i koliko vam je bilo važno da pokažete kako velika historija oblikuje male živote – i obratno?
Bez obzira na to koliko se trudili, takozvana velika historija ima snažan utjecaj na naše živote. Ne biramo u kakvoj ćemo se zemlji, dobu i režimu roditi. Ne biramo ni porodicu u kojoj ćemo doći na svijet, niti hoće li ona biti bogata ili siromašna, hoćemo li biti muško ili žensko. Na nama je jedino to kako ćemo se postaviti prema tim okolnostima.
Ponekad nema razloga da ih mijenjamo, a ponekad su razlozi toliko snažni da vrijedi pokušati unijeti promjene, čak i ako zbog toga nešto moramo žrtvovati – nekada vlastitu udobnost, drugi put sigurnost, ne samo svoju nego i svojih najbližih, a ponekad i sam život. To su početne tačke svih romana. Veliki historijski događaji isprepliću se s naizgled običnim sudbinama pojedinaca: nose ih, preoblikuju i primoravaju da nešto učine. A mi, književnici, gledamo, promatramo, bilježimo – i nadamo se da će ih ljudi, kad ukažemo na učinjene greške, ubuduće nastojati izbjegavati. Naravno, nadamo se uzalud...
Iako Mali hotel u prvom redu prati Vaclava Manesa, žene oko njega – njegova majka, baka, Marcelka, Lucija, Jindra, Renata – ključne su za razumijevanje i njegovih izbora i sudbine porodice. Kako ste pristupili oblikovanju ženskih likova i koju ulogu one imaju u oslikavanju, ali i propitivanju vrijednosti svog vremena?
Ne želim da djeluje kao da favorizujem žene. Muškarci su mi dragi i postoji mnogo stvari koje kod njih cijenim, ali ne mogu se oteti utisku da je ženama na ovom svijetu ipak teže. Urođena empatija, majčinstvo sa svim svojim aspektima, osjećaj odgovornosti... Sve žene koje se pojavljuju u knjizi samo žele biti sretne, svaka korača prema toj sreći svojim putem i često žrtvuju vlastitu sreću kako bi usrećile ljude koje vole.
Neke od njih na tom putu izgube sebe, druge u sebi pronalaze neočekivanu snagu, a neke shvataju da žele živjeti drukčije nego što su živjele njihove majke. Neke čeznu za majčinstvom, druge ne. Bez obzira na to što su glavni likovi u romanu muškarci, upravo žene oživljavaju njihov svijet i daju mu toplinu.
Roman Mali hotel već je preveden na nekoliko jezika. Kako doživljavate njegovu recepciju izvan Češke? Tumače li čitaoci iz različitih kulturnih sredina roman na drugačiji način?
Niko ne čita knjige onako kako ih je autor napisao, jer svako od nas ima drugačiji pogled na svijet. Čitamo ih kroz prizmu vlastitog života, iskustava i onog proživljenog. To zavisi od sredine iz koje potičemo, porodičnih okolnosti i historije zemlje. Razumijevanje teksta zavisi i od starosti čitaoca, njegovog obrazovanja, ali, svakako, i zemlje u kojoj živi.
Ipak, moje knjige su do sada prevedene na više od dvadeset jezika, i na osnovu reakcija koje do mene stignu, vidim da postoje stvari koje su jednostavno univerzalne. Svuda u svijetu ljudi se suočavaju s problemima u braku, majčinstvu, s osjećajem neispunjenosti, napuštenosti i izdaje. S tim se mogu poistovjetiti čitaoci u cijelom svijetu.
Iz vlastitog čitalačkog iskustva znam da čitaoce zanimaju i činjenice važne za zemlju u kojoj se radnja odvija, kao što su historijski događaji ili geografski podaci. Kada saznamo nešto novo o nekoj zemlji, ona nam postaje bliža, a knjige nas trebaju upoznati i zbližiti. Na taj način ja to shvatam i nadam se da tako doživljavaju i oni koji čitaju moje knjige.
Za kraj, možete li podijeliti na čemu trenutno radite ili čemu se čitaoci mogu radovati u skorijoj budućnosti?
Ovog proljeća objavljen je moj sedmi roman pod nazivom Vrijeme osa, te šesta knjiga za djecu, Malo strašilo Straša. Za razliku od knjiga namijenjenih odraslim čitaocima, moje knjige za djecu su humoristične, jer je to za mene svojevrsna psihoterapija. Trenutno pišem roman koji će, ako sve bude išlo po planu, biti objavljen početkom 2027. godine.
